Ja sam lovac na dobre osjećaje. Ne znam kako da kažem „lovac“ u ženskom rodu. „Lovica“. Ili možda „lavica“. Jer tražim ih posvuda. Njušim. Vrebam. Zaskačem. Grizem. Ričem. Baš k’o kraljica lavica…
Činim to svakodnevno. Stalno. Uvijek sam spremna za nešto dobro. Nikad umorna. Nikad zasićena. Uvijek nezasitna…
Ima ih raznih: jutarnji, večernji, sezonski, uvozni, izvozni, S, M, L, XXL, domaći, strani, komercijalni, ekskluzivni, ugroženi, endemski, baboliki, bogoliki, onih na akciji ali i onih ultima moda…
Volim znane stare dobre osjećaje. Neke od njih sam pretvorila u drage navike. Prvi srk jutarnje kave, primjerice. Još više volim istraživati neke nove dobre osjećaje koje nisam imala. A najviše volim „izumiti“ neki dobar osjećaj koji još nikada nigdje nitko nije doživio…
U tom mom procesu stvaranja osjećajnih novotarija, ponekad od pomoći budu nove igračke. Neke od najljepših osjećaja pomogle su mi doživjeti igračke poput maske i peraja, paraglidinga, moje obožavane bicikle ili moje nove ljubavi SUP borda.
Jako želim naučiti dobro rolati. Ali to nikako da dođe na red u mom prenatrpanom rasporedu osjećajnog konzumerizmu. Rolat ću jednoga dana kada postanem baka tako da se mogu držati za bebina kolica. Jer osnovni preduvjet za dobar, ali stvarno dobar osjećaj je jedna specifična ludost koju donosi zrelost…
Bogu ‘fala…