Jedna je boginja mislila da je babuška. Imala je osjećaj da diše samo kad puši. I mislila je da ne može bez cigareta. Ali je znala da je u toj misli nešto pogrešno. No, svjesni um joj nije dostavljao razumijevanje koje bi je oslobodilo ovisnosti. Stoga se opustila, zatvorila oči i obratila nesvjesnom u sebi: zašto pušim? I duša je odgovorila pokretanjem živopisnih unutarnjih prizora…
Zatekla se u olupini nasukanog broda. Hrđom nagrižen kostur bivšeg morskog ljepotana više je ličio na avet nego na mjesto koje je nekada nekome bilo divan dom na vodi. Sve je bilo trulo, vlažno i hladno. No, tu je ipak netko prebivao. Zamijetila je u jednom kutu trogodišnju djevojčicu kako sjedi na podu naslonjena na zid. Češljala je svoju lutku.
Ta prelijepa djevojčica bila je ona sama. Čekala je svoje roditelje. Desetljećima. Ali oni nisu dolazili. Otišli su za svojim poslom tako daleko da se više nisu znali vratiti. I prepoznati je… Bila je tužna. Neizrecivo. Pod olupine bio je pod vodom skoro do gležnjeva. Ali ne od mora. Nego od njezinih suza.
Metalna vrata s velikim kružnim zatvaračem nalik volanu odavno je zablokirala hrđa. Sve te godine bila je zarobljena u potpalublju. I ostajala bez zraka. No, iako malena, ipak se snašla. Spojila je niz slamkica u duuuuugačku cijevčicu čiji je jedan kraj uspjela izgurati na površinu kroz uski otvor. Disala je na slamke. Tako je dolazila do zraka. I preživjela…
Boginja koje je mislila da je babuška jasno je uvidjela da je njezino pušenje zapravo disanje na slamku, odnosno način preživljavanja u moru potisnute tuge. Problem nije bio u cigaretama, nego u samoći. Može li se iscijeliti? Sada, kada je maleno nesvjesno jastvo bilo otkriveno od strane svjesti, mogle su pozvati u pomoć nadsvijest.
I došla je. Viša svijest – boginja – s lakoćom je odvrnula kolut koji otvara vrata potpalubnja. Mašta može svašta. Našle su se na palubi. Djevojčica je udahnula svježi zrak po prvi puta nakon gotovo pola stoljeća. A kada je na malenom licu zatitrao smješak, na odraslom licu potekle su suze. Boginja ih je zagrlila obje.
S palube se moglo vidjeti da olupina leži na morskom žalu. Obala nije bila daleko. Malo, ljudsko i božansko „ja“ gledale su bespuća mora s jedne i prostranstvo kopna s druge strane. Zapravo, bila je to pustinja. Nigdje travke. Što sad – pitala se boginja koja je mislila da je babuška?
„Pretvori jezerca svojih suza u oblačiće“ poučila je boginja malenu. Lice malene ozario je osmijeh. On joj je zagrijao srce koje je počelo zračiti toplinom. I jezerca suza počela su isparavati i formirati se u oblačiće. Malena ih je vezala vrpcama i uhvatila kao snop bijelih balona. Zakoračile su na kopno…
Malena je odabrala mjesto kraj mora gdje joj se obala učinila prijateljskom. Rekla je svojim oblacima da se tu spuste. Sitna kišica počela je padati na vreli pijesak. Prodirala je u dubinu gdje je bila plodna zemlja koja je živjela za ovaj trenutak. Raznovrsno sjemenje, koje je čuvala u svojim trezorima, počelo je nicati.
U širokom krugu oko žene koja se tjelovila u tri razine svoje svijesti, počele su nicati travke, grmovi, stabla divnih mirisa, cvijeće raskošnih boja i voće sočnih okusa. Nastajala je oaza. Njezina je ljepota oduzimala dah. Što ju je više voljela, to je ona postajala životvornija. Tako su se pojavile i životinje…
Priroda, koja je raskošno probujala oko nje, davala joj je sve što je trebalo za život. Zapravo, puno više nego li je uopće mogla potrošiti. Ipak, nešto je nedostajalo. Ljudi. Gdje su ljudi? „Reci svijetu što si naučila. Reci im kako se uz pomoć ljubavi bol pretvara u ljepotu. Možda nekom pomogne“ rekla je boginja. Svijest ju je poslušala i proširila glas. Uskoro se oko njezine oaza počele nicati i druge…
Oaze su se stale nizati poput bobica na grozdu. Svaka je bila drugačija. Samosvojna. A opet, sve one zajedno činile su zadivljujuće skladnu cjelinu. Zapravo, upravo je različitost tih bobica oaza omogućavala opstanak i razvoj grozda. Pomagale su i nadopunjavale jedna drugu, cvjetajući obiljem. Grozdovi oaza stvarali su raj…
Kada se „film“ duše odvrtio do kraja, boginja koja je mislila da je babuška osjetila je mir. On joj, sam po sebi, nije dao konačno iscjeljenje od ovisnosti pušenja, odnosno samoće i tuge. Međutim, on je, u svojim nezaboravnim prizorima, sadržavao osjećaje koji iscjeljuju – ako po njima živi i stvara. Iz dana u dan…
Ni jedan banalan problem koji te muči – nije banalan. On je vrh ledenjaka koji ti može ispričati priču koja isjeljuje. Problem, kojeg najviše izbjegavaš, najglasniji je zov tvoje cjelovitosti. Svaka ovisnost je put u širu slobodu. Svaka bol je put u iscjeljenje do korijena. To nisu tvoji zatvori. To su tvoji portali. Na tebi je hočeš li kroz knjih proći…