„Sinkronicitet je događaj koji narušava uzročno-posljedični slijed, a ima značenje za onoga tko ga doživljava“ kaže talijanski istraživač koincidencija Marco Cesati Cassin koji je sakupio mnogo neobičnih priča. Moja ide ovako…
Bilo je to početkom devedesetih u Zagrebu. Dečko i ja smo bili kod prijatelja na večeri. Ugodno se druženje oteglo do kasno u noć. No, za povratak kući trebalo je preći tridesetak kilometara kroz prazne prigradske ulice, prešane tamom i ratnim opasnostima. Vozimo u tišini. Napeti i nestrpljivi. Zaustavlja nas crveno svjetlo na semaforu. Čekamo. Zeleno. Gas. Ali „peglica“ ni makac. Mrtva!
Majušno vozilo odguramo u stranu, tik ispod semafora. I što sad? Mobiteli ne postoje. Karticu za javnu govornicu nemamo. A i da je imamo, kako pronaći govornicu u zamračenom gradu!? Ni jedan auto nismo sreli kilometrima. Od koga tražiti pomoć? Sjela sam na stražnji dio auta i podbočila se o koljena. Kroz glavu mi prolazi misao babuške – bespomoćni u bezizlazu! Ipak, ta me misao ne uznemiruje jer pod ruku je prati misao boginje koja govori – ionako će se situacija, kad-tad, sama riješiti. Baš me zanima što će me vratiti u moj topli krevet? Bit će zanimljivo. Jedva čekam predstavu…
Nakon par minuta, pod našim crvenim semaforom, zaustavi se prvi automobil te samotne večeri. Jedva da smo ga i pogledali. Nismo htjeli izazivati neprilike zurenjem, pokazati da smo u nevolji, slabi. Ipak, krajičkom oka zapazih da je u autu mladi par. Okrenuli su se da nas bolje osmotre, a potom su nešto prokomentirali. Kad im se upalilo zeleno svjetlo, produžili su dalje. Nastavili smo čekati, prepušteni providnosti.
Nešto kasnije ponovno je crveni semafor zaustavio drugi automobil te večeri. Začuo se šum spuštanja automobilskog stakla. Lecnuli smo se – bio je to isti onaj par koji je prošao par minuta prije. Provirivši kroz prozor, mladić nas pozdravi i upita imamo li problema? Način na koji je iskazao susretljivost, pobudio je naše povjerenje, pa smo priznali da trebamo pomoć.
Ali osim dobre volje, neophodni su nam bili kuka i uže. Uz smijeh su rekli da sve to „slučajno“ imaju. Osjetili smo olakšanje ali smo ih ipak morali upozoriti da stanujemo daleko i da bi ih šlepanje vjerojatno udaljilo s njihove rute. Na to su se oni opet nasmijali i upitali: „A vi ne znate tko smo mi?“ Samo smo ih blijedo gledali. „Mi smo vaši novi susjedi. Doselili smo u stan iznad vašeg…“
Nešto kasnije bili smo u svojim toplim krevetima. Naši novi susjedi iz gornjeg stana su vrlo brzo iselili, jednako neprimjetno kao što su i uselili. Pomagači prolaze, pomoć ostaje…
Sinkroniciteti živopisno demonstriraju kako život radi za nas, kad god mu to dopustimo zauzimanjem bezbrižne pozicije u vibraciji boginje. Tada rješenje dolazi iz neočekivanog smjera na nevjerojatan, originalan način! Pritom za sobom ostavlja osjećaj zapanjenosti kako je, ispod vidljive ravni života, sve smisleno povezano i orkestrirano nekim nevidljivim i dobronamjernim silama…