U jednom slavnom eksperimentu, znanstvenici su uspoređivali inteligenciju kokoške i mačke.
Najprije su stavili kokoš u kavez, a izvan njega zrnje. Kokoš je uporno pokušavala dohvatiti zrnje, zabijajući se u rešetke kaveza. Strastveno je lupala glavom. Do posljednjeg daha. U toj svojoj samoubilačkoj misiji, ni jednom se nije osvrnula oko sebe i potražila neki drugi način. Jer da je, primijetila bi da su vrata kaveza iza njezinih leđa cijelo vrijeme bila širom otvorena.
Nakon što su iznijeli kokoš, (spokoj joj duši) u kavez su unijeli mačku. I ponovili foru: zamamna hrana bila je ispred njezine njuškice. Ali šapom je nije mogla dosegnuti. Pokušavala je ovako i onako. A kad je shvatila da ne uspijeva, jednostavno je odustala. Okrenula se. Odšetala iz kaveza mašući repom. I došla do hrane. Cool.
Treba li uopće reći da je metoda babuške identična metodi kokoške?
To je metoda zastarjelih, nedjelotvornih i automatski preuzetih alata, vjerovanja, reagiranja jedne anti-ženstvenosti. Iako se masu puta uvjerila da ne djeluje, babuška misli da će tupa pila nekako proraditi ako bude još više pilila. “Toliko sam mu puta pokušala objasniti, al’ on me uopće ne sluša.” I tako je, njezina fiksacija gurne pravo u samouništenje. Ili, u najboljem slučaju, u prijetnju razvodom. Što je malo čudno jer… Najprije se prijetila mami da će se udati, a sad se prijeti mužu da će se vratiti mami. Čitaj: vratit će se na tvorničke postavke babuške.
Boginja reagira na život. Pa kad primijeti da je nešto ne vodi k cilju, da joj više ne služi, ona traži drugačiji put. Najčešće baš u suprotnom smjeru od opće prihvaćenog. Ako joj je vruće, popije nešto toplo. Ako želi više, čini manje. Ako želi brže, uspori. Ako želi pravog muškarca, ponaša se kao prava žena. A ne kao babuška, koja misli da je seks bomba – samo što ne postoji muškarac koji bi je znao aktivirati.
Način na koji rješavaš svakodnevne izazove određuje te kao babušku ili boginju. A boginja je babuška koja je, u rješavanju stvari, odustala od kokoške u sebi.
Mijau!