Je li Zemlja okrugla ili ravna? Posjećuju li nas vanzemaljci? Je li planet prenapučen? Je li istina da su ljudi nekada letjeli? Da li su nam umovi kontrolirani? Da li su sva ova i ovakva pitanja uopće važna?
Većini ljudi nisu. Većina misle da se u našim životima ništa ne bi promijenilo kada bismo znali pravu istinu, pa čak i kada bi ta istina bila posve suprotna od one u koju sada vjerujemo. Međutim, nije svejedno živimo li u istini ili u laži. Istina je ona koja čini razliku između života na slobodi ili ljudskoj farmi.
Živjeti u svijetu o kojem ne znamo ništa, nego imamo tek instalirane ideje o tome što taj svijet jest, znači živjeti u iluziji. Živjeti u iluziji znači biti žrtva. Ako si žrtva, nisi boginja. Ako nisi boginja, nisi što jesi. Ako nisi što jesi, onda i ne živiš. Da li je to ono što želiš?
Ako nije, onda postavljaj pitanja. Pitanja su ključ. Mi istinu ne znamo. Ali vidimo ratove, bijedu, okrutnost, bol. Ako smo usred ovog antirazuma ipak uspjeli sačuvati zrnce razuma, onda moramo primijetiti da sa svijetom nešto nije uredu. Vidi to većina. Ali i opet sliježe ramenima: „A što mi tu možemo!? Posve smo nemoćni.“ Da li?
Mi uopće nismo nemoćni. Ti uopće nisi nemoćna. To je samo ideja na koju si navikla i postala. Demontiraj je. Sad. Čak i kad više ništa ne možeš učiniti ili reći, još uvijek možeš misliti lijepu misao. O sebi. O svemu. Usprkos svemu. I osjeti kako ti srce kuca. Tik-tak. U njemu je tvoja moć. Živa si. Dok si živa imaš moć pomisliti nešto lijepo. Reći nešto lijepo. Učiniti nešto lijepo. Aktivno odustati od straha.
Nemoj biti strah. Budi lijepa. Kad si lijepa, strah podrhtava od straha. I poništava sam sebe. Iluzija se raspada. Kad si lijepa, onda si stvarna. Onda si boginja. I možeš što hoćeš.