Prošetaj po ulici. Pogledaj masu ljudi. Imaju li sebe? Ili samo bol? Sve je to bol…
Bol je supstanca rijeke kolektivne svijesti koja protječe kroz svakoga od nas. Ona je pozadinski uzrok svih nesreća i okrutnosti na svijetu. I zato ne možemo spoznati ljubav. Jednostavno, ne možeš voljeti kada si u bolovima.
Babuška misli da je spoznala ljubav zato što joj je netko slomio srce. Uh! Ljudi su doista uvjereni da ljubav za sobom ostavlja pomor. Ne! Ti, niti voliš tog muškarca, niti voliš taj odnos. Ti voliš bol! Ovisna si o njoj. A ta ovisnost ima vibraciju kojom ćeš nepogrešivo privući točno onog partnera koji će ti osigurati novu dozu boli. U jednom trenutku budućnosti, on će se aktivirati kao tempirana bomba boli. I ti ćeš opet biti raznesena – baš onako kako voliš! Zašto je to tako?
Zato što su ljudi dresirani da vole bol. Ne fizičku, nego emocionalnu i psihološku. Odgajani smo na način da živimo nesretne živote. Obrazovani smo na način da trpimo težinu. Kontrolirani smo na način da vjerujemo da je bol normalna i prirodna, pa čak i poželjna. I zato smo od boli napravili religiju. Naime, ljudi doista vjeruju da se ne mogu razvijati i učiti bez boli – da bez boli ne mogu do Boga.
Učenik počne štrebati tek kada dobije negativnu ocjenu. Lopov prestane krasti tek kada ga kazne. Pacijent usvaja zdravije životne navike tek kada ga zadesi opaka dijagnoza. Čovjek počne voljeti bližnjega tek kada on umre. Ljudi nisu skloni promjenama dok ih nešto ne mlatne po glavi. Mazohisti? Zašto?
Osjećaj boli donosi patnju. I to je tisućljećima bio jedini osjećaj sebstva. A ne postoji razlog da prolazimo toliku emocionalnu patnju. Većina psihološke boli je posljedica ograničene percepcije i pogrešne interpretacije događaja neznanjem o tome tko smo, odakle smo i zašto smo tu.
Kako riješiti tu bol? Buđenjem iz hipnoze. Samo buđenjem.