Zašto nisi u stanju viknuti: “Car je gol!”? Želiš više samopouzdanja? Što će ti!? Možda nije samopouzdanje ono što trebaš? Možda trebaš nešto drugo? Da malo zaronimo…
“Ako želiš prijeći cestu, trebaš pogledati lijevo i desno, pa ako je prolaz slobodan, prelaziš. Dakle, za siguran prijelaz trebaš jasnovidnost, odnosno, jasnoću! Ne bi bilo mudro da prelaziš cestu zatvorenih očiju jer si samouvjerena. (Ili imaš vjeru u Boga.) Samopouzdanost ne može zamijeniti percepciju. Ako to učini, može proizvesti više štete nego koristi. Ali ako imaš jasan uvid u zbivanja, onda činiš stvari sa sigurnošću koja je utemeljena na stvarnosti” objašnjava Sadhguru. Takva se osoba izvana doima samopouzdanom – doima se boginjom. No, samopouzdanost boginje je samo forma. Jasnoća je njezin sadržaj.
Kako do jasnoće? Ili preciznije, kako smo izgubili jasnoću? Vratimo se na prelazak ceste… Gledaš lijevo i desno. Ali to činiš automatski, nesvjesno. Naime, glava ti je puna misli. Stoga gledaš, a ne vidiš. I prelaziš. Bum! Što se dogodilo!? Gustoća tvojih misli zamutila ti je pogled i učinila te slabovidnom. I to te ugrozilo.
Prisilno, pretjerano i nekontrolirano razmišljanje sužava percepciju. Um je ispod kože arhivirao silne podatke koji tvore bedem na bedem. Babušku na babušku. Pa kad u oči pogledaš babušku koja ne vidi ništa – ne vidiš ništa. Zid misaonih sadržaja joj je odmah iza zjenica. Treba naočale. Ali čak i s njima, ona je „mislila“ da je vidjela kako nema ni jednog automobila. Ona je „mislila“ kako je carevo novo ruho prekrasno. A toga nema! Ili misliš, ili vidiš! Dijeto je to koje je viknulo: „Car je gol!“. Zašto se samo dijeto usudilo vidjeti stvarnost? Jer je neiskvareno. Jer njegova percepcija nije deformirana strahom od istine, taštinom, pohlepom, moralnom izgubljenošću. Kad pogledaš u oči djeteta, ne vidiš zid. Vidiš svemir…
Zašto je um odrasle osobe tako pokvaren? Je li zao? Nije! Ti nisi odgovorna za većinu onoga što je u tvome umu, kao što ni kamera nije odgovorna za snimljeni materijal. Naime, um samo snima i pohranjuje SVE što mu dostavi naših 5 osjetila. Snimanje čini bez selekcije. Tek kod arhiviranja odvaja podatke na svjesne i nesvjesne. Um, kao baza podataka nije u stanju stvarati nove podatke. Samo reciklirati postojeće. To je dovoljno za preživljavanje. Ali ne i za život. Za pravi život potrebna je svjesnost.
Matriks nam sustavno ukrcava u um gomilu štetnih podataka. Tvoja su ti prošla iskustva također ubacila puno podataka o bolu i patnji koje neprestano recikliraš. No, kakav god sadržaj imala u svojoj glavi, on nije taj koje ti stvara problem. Problem ti stvara poistovjećenost s njim.
Kako se distancirati od sadržaja uma? Kako se odvojiti i izdići iznad onoga što nisi? Umijećem opuštanja. Ono je prvi korak k jasnoći. Koji je drugi? Vještina promatranja. Kako promatrati? Tiho. Senzibilizirano. Svjesno. Kako probuditi svijest? Namjerom? Kako pokrenuti namjeru? Informacijom.
Informacija koju tražiš je istina o prirodi stvarnosti. Prepoznaješ je po osjećaju uzbuđenja. Na primjer, oduševila te informacija o vrijednosti jasnoće. Postavljaš namjeru: želim više jasnoće. Držiš je na umu i kroz nju promatraš stvarnost. Ne prosuđuješ, samo promatraš – cijelim tijelom. Tako se izoštrava percepcija. Postiže jasnoća!
Što je veća jasnoća – veća je tvoja inteligencija. Što je veća inteligencija – veće je tvoje samopouzdanje. I tek tada si u stanju reći: „Car je gol!“