Babuška živi horizontalno, a boginja i okomito.
Babuška ide kroz život samo naprijed po vremenskoj crti. Jer je i sama sačinjena od vremena. Svaki njezin korak je sve sporiji i tromiji. Pretovarena vremenom, starim informacijama i teškim energijama, babuška tegli samu sebe. One pritišću njezine misli, emocije, perspektive. Vrijeme tereti njezino zdravlje, odnose, financije. Sve njezine boje se miješaju u sive i kolabiraju do crne…
Boginja je prozirna. Živi u stvarnosti energija i vibracija. Ona je prostorno-vremenska skakačica iz „tuisad“ u „tuisad“. Boginja se kreće prema gore po neboderu emocionalnih raspoloženja. Na svakom katu stanuje drugačija varijanta nje same. Što su stanovi na višljim frekvencijskim katovima, to oni udomljuju sve uspješnije, bogatije i utjecajnije varijante njezinog iskustva i osobnosti. Ali ovaj neboder nema lifta. Jer kao i lopta koju se silom drži pod vodom, tako i duša prirodno i neobuzdano stremi prema gore. Ono što je zadržava na nižim katovima su utezi.
Utezi su drame. To su negativizmi i ograničenja sadržana u vjerovanjima o tome „tko smo“, a koji se pretvaraju da nas štite. Laž! Zaštititi te može samo istina. Samospoznaja. Tada više nema kontraproduktivnog osjećaja nemoći u kojem se zlostavljaš brigama i strahovanjima. Ljubav je najveća snaga i zaštita. Ljubav rastvara svaku dramu i ostavlja samo podnošljivu lakoću postojanja.