Žene su se stoljećima bojale muškaraca. A što su se više emancipirale, to su ih više prezirale. Zašto?
Žena Balkana je zlostavljana žena. U opasnost ju je mogla dovesti već i sama ljepota. Ona je izazivala pohotu. Stoga predstavljala sramotu. Tim veću ako je bila udružena sa znacima intelektualne znatiželje. Takvu je obitelj zatirala, selo odbacivalo, a crkva spaljivala. Da bi preživjela u tim uvjetima, žena Balkana je ugasila svoje ženstveno sveto svjetlo, a crne misli pokrila crnom maramom. Boginja je postala baba. Drevni moto matrijarhalnog Balkana „život je ljubav“ zamijenjen je novim: „šuti i trpi“.
Zlostavljanje je način prenošenja zla. Predstavlja vrstu vibracije. Uz pomoć rezonance, širi se brže od zaraze. Ne samo na sudionike zlostavljanja, već i na gledatelje. Vibracije se u tijelu ispoljavaju kao specifične energije. One su hrana za stanice. Zlo je niskofrekventna vibracija koja proizvodi toksičnu biokemiju. Stanice postanu ovisne o njoj, a psiha utamničena. To je razlog zašto se zatvorenici vezuju za svoje tamničare i zašto zlostavljane žene postaju zlostavljačice. Babe.
Nakon stoljeća zlostavljanja, ženi više nije potreban muškarac da je maltretira. Sad to zna i sama pa zlostavlja, ili druge žene, ili sebe. Govorim o svim onim finim kisi-kisi damama koje su djeci, muževima, kolegama ili strankama prave vampiruše. Govorim o svima NAMA! Uopće nam nije važno koga vampirimo ali je poželjno da je slabiji od nas. Bitno da babetina nahrani monstruma s kojim je već vjekovima trudna. Zlo jede zlo.
Ako se želiš učinkovito suprotstavit zlu, potrebna ti je suprotna sila. Ljubav? Bilo bi lijepo da možemo voljeti svoje neprijatelje. No, većini je ljubav probavljiva k’o hijeni veganska prehrana. Previše gorčine kola našim žilama. Potrebno nam je čišćenje. Abortus.
Čula sam za jedan slučaj “kemijskog čišćenja”. Priču mi je ispričao bivši zatvorenik. Roki je opak momak. U jednoj je osveti navalio na čovjeka i stao ga udarati šakama i nogama. Krv je šikljala na sve strane. Makljaži je svjedočila djevojka žrtve. Iako užasnuta, u mladoj se ženi probudila neka davidovska hrabrost i ona je skočila na Rokija, snažno ga obgrlila rukama i nogama te stala ljubiti po licu šapćući: „Molim te, nemoj ga više tući, ljubim te, molim te, prestani…“ „Ja se više nisam mogao pomaknuti. Ti njezini poljupci i šapat su me paralizirali. Moji su udarci izgubili impuls.“ – priznao je Roki vidno impresioniran. E Roki, Roki…
Ovog udarača odgojila je majka koja ga nikada nije udarila. A ipak je bila „tihi ubojica“. Njezina pasivna agresivnost bila je naslijeđena od njezine mame, a njezina od njezine, itd. Ta se agresivnost širila iz nje kao mržnja bez zvuka, boje, okusa i mirisa prema svim muškarcima. Uključujući i sina. Napustila ga je čim je procijenila da ga je dala u dobre ruke.
Ova žena, kao i mnoge druge, nije svjesna svoje mržnje. Ali pasivne agresivke navodno dobiju u menopauzi snažne fumade. Kažu da su naleti vrućine oslobađanje energije bijesa. Žena, koja je ljuta na muškarce, odgojit će, ili nasilnika, ili slabića. A matriksu to pada k’o budali šamar. Jer njemu nasilnici trebaju na rukovodeća mjesta, a poslušnici na sva druga. Prve će kontrolirati povlasticama, a druge kaznama. Tako će i jedne i druge učiniti potkupljivim i podložnim ljigavcima. Zbog simbola moći, oni će izdati one svoje energije koje su ih mogle učiniti pravim muškarcima.
No, prema Zakonu o očuvanju energije, napuštena muška energije se ne gubi. Žena, koja je do tada pratila muškarca kao sjena, stala je prikupljati njegovu odbačenu mušku energiju, lijepiti je na sebe i ulaziti u matriks na mala vrata. Kasnije je osvetnički demonstrirala da u svim „muškim“ zanimanjima može biti jednaka ili bolja. Ali ne i ravnopravna. U početku joj je ta energija služila kao štit. No, poslije joj je postala zatvor, još jedan sloj babuške.
Muškarac je postao mekan, a žena tvrda. To im je oduzelo polarnost. Premalo naboja babun zamjenjuje s previše pornića i plavih tabletica, a babuška s previše silikona ili filera. Iako pretjeranim usnama i sisama pokušava do ravnoteže davno izgubljene izvorne ženstvenosti, dostiže tek vulgarnost kafanske pevaljke. Danas se žena nudi muškarcu na isti onaj način kojim je on nju nekada ponižavao. Ode strast u propast.
Ali i ne mora. Ako se sjetiš tko si. A lakše ćeš se sjetiti ako znaš povijesnu istinu. To je ona povijest koja je prognana iz službene znanosti. Potraži je u piramidama Srbije, stećcima Bosne, kamenim kuglama ili megalitima Hrvatske. Puni su siječanja na jednu fantastičnu civilizaciju i kulturu boginje.
Da bi se sjetila – osjeti se! Kada osjetiš da se pobabljuješ, da te zloća preuzima, da ti netko diže tlak, a vikleri počinju iskakati – stani! Za tren osvijesti svoje disanje. Dokle ti je došao dah? Jesi li udahnula 80% ili 30%? Gdje je dah zapeo? To je mjesto u kojem je neka tvoja pramajka isključila život pred prizorom užasa. Tu diši. Tu prodiši. Duboko. Kroz srce. Ono će unijeti mir. Diši za nju. Diši za sebe i svoju djecu. Samo diši! Dah sve čisti.
Ali, ako si izložena lošem tretmanu ili zlostavljanju od strane babuške ili babuna, onda to nije dovoljno. Onda si primorana upotrijebiti druge moći boginje. Ostani čista i probudi duh ratnice u sebi. Pokaži zube! Ne daj na se! Nikada! Usprotivi se nasilju! Brani se napadom! Učini sve što je potrebno! Ponekad su to pravna sredstva, a ponekad koljenom u jaja, peglom u nos, zubima po ušima ili noktima po kostima! I nemoj misliti: jesam li prejako? Nisi! Trebala si jače! Nemoj se suzdržavat! Jednom kada budeš pričala prijateljici o tome kako si napravila životni zaokret od patnice do ratnice – bolje da se smijete nego da plačete! Tu pristojnosti nema. Samo ljubavi prema sebi. Stani u svoju obranu nemilosrdno. Pokaži životu kako želiš biti zaštićena. I idi u tome do kraja.
Tamo gdje je kraj babuške koja šuti i trpi, tamo je početak jedne boginje.
Neka se zove imenom tvojim…