Pitam lika u mirovini, što radi? A on kaže: „Starim!“ Zašto, pobogu!? Pa zar nemaš pametnijeg posla!?
Moj sin je tinejdžer. To znači škola, sport i zabava. I nikada se nije žalio da „mladi“. A odrasla osoba, koja bi trebala bit pametnija, po cijele dane „stari“. I onda kažu da su tinejdžeri problematičan dio društva. Pa oni su najmudriji! Starci su problem! Ali to se ne smije reći na glas. Psssssst! Njih ne diraj! Šuti i trpi ih!
Vozi ih doktoru, odi im na tržnicu, ne zaboravi probiotik, riješi im papire, provjeri facebook profile, da’l se didi javio drug iz osme ofanzive? I to dok su funkcionalni. A kada više nisu, onda si stvarno u banani. Kad babun postane udovac, nađi mu sedam žena da mu sve pripreme i prinesu. Jer on to ne zna. A babi nabavi bager da je prenese od kreveta do zahoda. Jer ona to ne može. Malo se udebljala. Nije imala kad vježbati. Težak život, teška baba, teško svima oko nje.
U cijeloj Hrvatskoj mogu se sjetiti samo dvoje staraca koji su osvojili srca naroda: Žuži i Tonija. Ostali kao da su netragom nestali. Ali prije toga su svi oko njih povenuli. Zato imamo više umirovljenika nego tinejdžera. Dok starima ne smrkne, mladima ne svane. Eto, i to ti je Balkan. Bljakiful Balkan!
Starost je razdoblje u životu čovjeka kada žanješ što si cijeloga života sijao navikama, uvjerenjima, djelima. Starost ti zorno pokazuje kakav si život živio i kakav si čovjek bio. Starost je vrijeme naplate računa.
S druge strane taj je život zrcalo sustava u kojem si živio. Egzistencija u sustavu nakaradnih vrijednosti, antirazuma, dehumanizacije, otuđenosti, sebičnosti i deformacije, proizvest će starce koji će biti koncentrat tih performanca. A nije uvijek bilo tako…
Kako je to izgledalo u civiliziranom dobu? Kad kažem civilizirano, mislim na doba prije matriksa. Mislim na kameno doba. Riječ je o dobu najdužeg mira u povijesti čovječanstva. Prapovijesni Balkan je krasila megalitska kultura. Nju obilježava gradnja velikim kamenjem. Stoga prapovijesnog Balkanca zovem megalitski Balkanac, ili još jednostavnije, megabalkanac. Pa kako je stario megabalkanac?
Megabalkanac je živio i stario svjesno – svjestan svojih veza s biljkama, životinjama, elementima i precima. Imao je svijest o svijetu kao zajedničkom domu u kome je upisana božanska poruka. Ta mu je svijest omogućivala da se duboko suživi s prirodom, intuitivno osjeti božanski red i prema njemu organizira svoj život. Takvo mu je življenje davalo vitalnost. Megabalkanac je volio ženu i štovao boginju. Njegova zahvalnost precima izražavala se kao potreba da pridonese potomcima. Stoga je putovanje u starost predstavljalo svakodnevno njegovanje dobrih misli, riječi i djela. Cilj je bio iskoristiti život za stvaranje što bogatije riznice svjetla. Starenjem se smanjivala njihova fizička aktivnost na račun povećanja duhovne. Pažnja se s vanjskog povlačila na unutarnje. Za njom se kretala i energija, izazivajući na taj način specifično magnetsko polje oko staraca. Ono je sve prisutne privlačilo samima sebi i blažilo čežnju za povratkom duhovnom domu. Njihova tiha prisutnost je u kuću unosila mir i psihičku stabilnost. Stoga je starost bila doba svetosti – centar plemenskog mikro kozmosa.
Današnji su starci njegova daleka periferija. Oni su remek djelo matriksa – žrtve samih sebe. Starci su žrtve vlastitih dogogodišnjih nerazumnih navika življenja, nebrige i psiho-fizičke zapuštenosti. Oni su žrtve vlastite šutnje kojom su pristajali na politička zombiranja, da bi ih potom na očigled varali i pljačkali. A sad to sve plaćaju osiromašenjem, usamljenošću i beznačajnošću pa bježe u demenciju. Više se ničega ne sjećaju…
Ali tu se i ne radi o starcima. Oni su krhki dio društva na koji smo osjetljivi, a kojeg matriks koristi kao štit. Iza njega se skriva neljudski mehanizam destrukcije svijeta. On ometa mudru i proizvodi glupu starost. Čini to uz pomoć modela žrtve, pasivnosti i posluha. I taj mehanizam je ono što NE treba poštivanjem tabuizirat i davat u naslijeđe. To treba prozrijet i promijenit. Kako? Mijenjajući sebe. Jer samo žena koja mijenja sebe iz babuške u boginju može Balkanca s kojim namjerava ostarjeti pretvoriti iz mini u megabalkanca. Ovako…
Dolazi babun kući nakon posla i babuška ga pita: „Kako je bilo?“ Na to babun progovori pomalo cmizdravo i bazdeći na alkohol: „Bilo je loše. Danas nisam napravio nikakav posao.“ Babuška ga na to tješi: „Pa dobro, sutra će biti bolje.“ Ali babuška i sama zna da je to “sutra” isto kao onaj natpis u pivnici „sutra pivo besplatno“. A zna i to da će morat nastaviti s dodatnim poslom u drugoj smjeni. I zato, da smanji nelagodu vlastite laži, babuška nastavi: „Evo, spremila sam ti sarmu, ćevape s lukom, pohance i punjence, a sad ću ti razvući tijesto za burek. A ti za to vrijeme prilegni, uzmi pivo i daljinski. Odmori se, zaslužio si…“ Kada se babun dobro najeo i napio, otišao je spavat, okrenuo joj leđa i zahrkao. Ona se još dugo u noć pitala zašto mu više nije privlačna? I zašto se osjeća loše? S takvim je pitanjima dočekala, ne samo mnoga jutra, nego i mirovinu. Ona su joj ispunjavala samotne staračke dane…
Kada si boginja, ista scena izgleda ovako…
Dolazi babun kući nakon posla i boginja ga pita: „Kako je bilo?“ Babun progovori pomalo cmizdravo i bazdeći na alkohol: „Bilo je loše. Danas nisam napravio nikakav posao.“ Boginja ga začuđeno pogleda: „A zašto si onda došao kući!? Izvoli se vrati, pronađi zmaja, savladaj ga i izbori se za blago koje čuva. UČINI ONO ŠTO MUŠKARAC MORA UČINITI! Dođi kući kada ostvariš svoju misiju, svijetu pridoneseš, a meni pod noge blago podneseš. Vrati mi se opijen osjećajem zadovoljstva, pobjede i unutarnje moći. Hani, vrati mi se kad budeš seksi i mega. Ok? Evo ti pusica. Lavju tebe, lavju sebe…BaaAaaj…