Za čaroliju pogleda zna svatko tko je ikada bio zaljubljen. „Pogledao me“ doživljavaš kao dokaz svoje posebnosti, značajnosti, ljepote. Ali što je to što u promatraču doživljava ljepotu? To sigurno nije um. On ne zna ništa o ljepoti. Um može shvatiti ljepotu samo ako se otopi k’o sladoled pa procuri u srce. Srce zna – ljepota je u svijesti. Svijest je kvaliteta božanskih bića.
Samosvjestan muškarac ima neku posebnu nadmoć koja kaže „ja imam tajnu“. I to ga čini magnetom. Neodoljivim! A žene fasciniranim. Visoko svjesnom muškarcu je um pod kontrolom tišine. Tada je njegov pogled taktilan i živ k’o vatra. Pa kad pogledom izdvoji jednu ženu od svih drugih žena na svijetu, događa se misterium.
Misterium je tajna ceremonija. Tajna je zato što vanjski promatrač ne kuži da se išta događa. A za to vrijeme se između žene i muškarca, odnosno sudionika misteriuma događa nevidljiva razmjena bića i prijenos svjetlosti. U hinduističkoj religiji se pogled na božansko naziva „daršan“. On donosi blagoslove. Ali na sličan se način gledaju i divinski ljubavnici.
Tajna koja ide kroz pogled razotkriva se u tijelu. Čini to kroz osjećaj sočnog i opojnog uzbuđenja zbog priliva životnosti i obećanja smisla. Tijelo se širi! Dokle? Tijelo je puno veće od onoga što vidimo. Njegova je veličina nalik TARDISu. Riječ je o brodu iz SF serije „Doktor Who“ koji prenosi putnike u bilo koju točku vremena i prostora. Neobičan je po tome što se vanjskim izgledom prilagođava okruženju slijetanja. Izvana može biti malen kao telefonska govornica, a iznutra golem kao svemirski cruser.
Zahvaljujući svojim četirima dimenzijama – fizičkoj, emocionalnoj, mentalnoj i spiritualnoj – ljudsko je tijelo također dimenzionalno transcedentno, stoga veličinom nalik TARDISu, a izgledom oku.
Vanjski prsten šarenice oka je ekvivalent fizičkom tijelu. Taj nas tanki sloj, poput kože, dijeli od okolnog svijeta. Između ruba i zjenice su još dva veća prstena koja se međusobno prožimaju, svjetliji i tamniji. Onaj bliže zjenici predstavlja mentalni, a onaj bliže vanjskom rubu emocionalni krug. U centru očiju su holografi svemira – zjenice. One su pandan spiritualnom tijelu.
„Oči su ogledalo duše“. Ponekad! Naime, u njima može živjeti, ili Bog, ili Borg. Jer ako imaš dojam da, umjesto dubine, zjenice imaju zid, onda ih je zaposjeo Borg. Taj zid, odnosno firewall filtrira mrežni promet. Načinjen je od implantiranih dogmi koje priječe prijem informacija o sebi i stvarnosti.
Borg je izmišljena vanzemaljska vrsta iz „Zvjezdanih staza“. Sastavljena je od više rasa koje su pretvorene u kiborge. Vodi ih potreba za tehnološkim savršenstvom na račun ljudskosti. Funkcioniraju kao roj radilica ustrojen u grupnu svijest nazvanu Košnica ili Kolektiv. Kako bi asimilirao pojedince, Borg koristi kombinirane metode odljuđivanja, programiranja i militariziranja.
U stvarnosti našeg matriksa oči kiborga su, iako otvorene, u dubokom snu. One su suhe, mutne i bezizražajne. Za razliku od njih, oči stvarnog muškarca su vlažna vatra. Pune elektriciteta. Opasne! Pred njim možeš glumiti da si babuška, ali on će pronaći boginju! Ako si zavarala sebe, to ne znači da možeš i njega. On će te razotkriti. Jer On zna kako se to radi.
Svrha izvorne muževnosti jest odgovornost za dovođenje, provođenje i uvećavanje energije ljubavi na Zemlji. Riječ je o najjačoj energiji svemira, pa je za njezinu zaštitu potrebna prava muška snaga, mudrost i autoritet. Kako muškarac mora probijati put za ljubav, obdaren je torpednom formom tijela, prodirućom naravi i „remote control“ pogledom.
Ako te muškarac gleda – ali samo od vrata na niže – onda ga ne zanimaš ti, nego isključivo njegove vlastite tjelesne potrebe. Muškarac, koji se ne bori za tvoj pogled, kojem nije stalo do tvojih očiju – njemu nije važna ni tvoja duša. Jer je ni sam nema. On je kiborg. Samo bogoljub može i zna razmaknuti ženi trepavice, „prikopčati“ svoje zjenice na njezine i „poteći“.
Pogledom se muškarac ulijeva u ženu svojim najsuptilnijm tijelom – onim spiritualnim. Puni je sve dok se ne zavuče u svaku njezinu žilicu, košticu, misao, želju. Tada vakumiranjem smežurana točkica njezine božanske ženstvenost počinje cvjetanjem urastati u dimenzije svoga Tvorca. Svaka joj lat treperi. Ali taj nemir je ugodan i poziva na još. I On to čini sve dok je posve ne ispuni sobom.
Ulijevanjem svjetla svoje svijesti, muškarac priprema energetiku žene. Podiže sve njezine energetske sustave. Oni se pale prsten po prsten, do svog punog kapaciteta. Najprije se spajaju njihova spiritualna tijela, potom mentalna i emocionalna, a na kraju i fizička. Energija koja nastaje na tako snažnom naboju je mlada, svježa, snažna, blistava, prelijepa. Stvoreno je novo sunce. Od kud onda tolike pomrčine?
U matriksu se fizička tijela spajaju prva. A to ne može proizvesti dovoljno energije koja bi uzdigla, ispunila i oživjela nefizičke dimenzije tijela. To obrnuto spajanje je antiseks. On stvara potkapacitirani odnos, „brak iz pakla“. Na taj način, strujni krugovi u povijesnim slojevima tijela, ostaju pokidani traumama. Taj im kvar stavlja sposobnost za ljubav van funkcije. Jer kada se kroz njihova oštećenja, seksom pusti struja, događa se „kratki spoj“.
A kada strast ode u propast, oni pokušavaju kontraproduktivni seks popraviti s još više kontraproduktivnog seksa. I to čine sve dok se seksualno potpuno ne onesposobe: on impotencijom, ona frigidnošću. Oba slučaja proizvode sram koji uključuje borgovski firewall, odnosno prepreku sjećanju o tome kako se divinskim vođenjem ljubavi partneri popravljaju i iscjeljuju.
Zakoni prirode nalažu da se muška i ženska tijela spajaju od eterskih prema gušćim slojevima. Samo tada duh uključuje funkciju reparacije oštećenih električnih životoka. Boginja se budi. Njezino buđenje budi božansku muževnost. I obrnuto. Kada je na ovaj način uspostavljena „izmjenična struja“, tada je energetika muškarca i žene spremna za fizičko spajanje.
Pogled je buđenje, dodir je iscjeljenje, a vođenje ljubavi prosvjetljenje.
Prosvjetljen si kada iskusiš što znači biti živ.
Živ si kada si slobodan od Borga i Kolektiva.
Dok si asimilirana u Borg, ne možeš iskusiti osjećaj voljenja i voljenosti. Ono što Kolektiv naziva „ljubav“ je tek vid upale nekog dijela psihe, ovisno o tome na koga je adresirana tvoja opsjednutost, očekivanje ili zabluda, da li na partnera, roditelje, dijete ili nekog drugog.
Međutim, ako imaš dovoljno smjelosti sebi priznati da ne znaš za ljubav, a želiš biti ljubav, samo obrati pažnju – samo gledaj! Gledaj u oči. U zjenice! Ako dovoljno dugo i pomno to činiš, ljubav će poteći od onog koga uistinu vidiš.
Ako si zaboravila što je muževni pogled, zirni na neku od turskih serija. Samo pazi na staklo! Jer ako su uloge dobro podijeljene, onda glavni glumac ima pogled koji probija ekran i penetrira ravno u tvoj dnevni boravak.
I još nešto o ljepoti…
Najljepši ti je onaj muškarac koji te najljepše gleda.
Najljepša si onome muškarcu koji te najdublje vidi.