Predavanje, koje je okupilo istraživače duha i tijela, privodilo se kraju kada sam među publikom ugledala prijateljsko lice… Dragi Dragan! Čovjek čista srca i dobrodušnosti bez premca. Doista ne pretjerujem kada kažem da ne poznajem nekoga tko je toliko predan življenju najuzvišenijih duhovnih načela – kako u svom ispunjenom obiteljskom životu, tako i u svojoj besprijekornoj menadžerskoj karijeri…
Dragana nisam vidjela 25 godina ali sam ga smjesta prepoznala – vrijeme ga nije promijenilo ni za milimetar! Oči iste, velike, blistave, pogled još topliji i brižniji, držanje i dalje čvrsto i uspravno, a lice bez i jedne bore, tek pokoji sijedi zalizak…
– Kako je moguće da te vrijeme nije okrznulo!?
– Jer ne živim u vremenu nego u svojoj bezvremenskoj suštini – odgovori dragi Dragan koncentratom monaha. – A ti?
– I ja to nastojim… Ali se zaboravim… Pa padnem u um od vremena i babuškastih koncepata… I budem u njemu dok mi ne postane toliko tijesno da se sva nažuljam i zgužvam…Onda izađem… prodišem… pa se i borice malo poravnaju…
– Upravo tako! Ništa ne pegla nabore vremena kao svjesnost…
I svjesno disanje…
I svjesno kretanje…
I svjesno spavanje…
I svjesno govorenje…
I svjesno razmišljanje…
I svjesno promatranje…
I svjesno jedenje…
Mladolikost se ne dostiže prehranom. Ona je tu. Ali se uništava umjetnom hranom. Ona najprije omami tako što djeluje uspavljujuće na frontalni režanj. Potom biokemijski i strukturalno promijeni mozak. Nakon toga čovjek više nema jasnoću, moć rasuđivanja i snagu volje. Ova je degradacija toliko prikrivena da ljudi ni ne znaju da im se događa. Tako im bezvoljnost ulazi na žlicu. Umor unose na žlicu. Starost uzimaju na žlicu…
Ista je stvar i s onim što unose u svoj um kroz uši, nos ili oči. Psihološka, informacijska hrana omogućuje, ili cvjetanje svijesti, ili degradaciju duha. A u mladom duhu, mlado tijelo… Dokaz?
Yogananda, Sadhguru, Osho, Tolle… sve neki mladoliki sveci! Jer svjesnost isijava kroz lice kao svježina i oplemenjeni izraz lica. S druge strane, nesvjesnost uvijek daje neki tupav izraz. I gle čuda, baš takav izraz najviše voli pretjerivati s botoksom, silikonima i ostalom plastikom, na radost matriksovih profita…
Predavanje s početka priče, a na kojem sam srela dragog Dragana, nosilo je naziv „Ja jesam“. Vodio ga je najpoznatiji svjetski bretarijanac Victor Truviano. Danas ima 44 godine i izgleda kao dječak. Slavan je po tome što zadnjih 15 godina nije ni jeo, niti pio. Kako? Široko se osmjehujući svojim blistavo bijelim zubima koje je kao „treće zube“ dobio nakon što je odbacio hranu i vodu, Victor objašnjava:
“Imam ogromnu energiju jer neprestano dopuštam i primam radost. Tijelo bez unosa hrane i vode funkcionira na drugačiji način. Čista energija dolazi i odlazi sasvim lako, jednostavno i prirodno. Nema ničega što blokira ovaj protok. Stanica se može sama obnoviti i služiti samoj sebi te ne mora biti vezana na vanjske izvore. A kakve su naše stanice, takvo je i naše tijelo.”
Ako se stanice stalno pomlađuju, pomlađuje se i tijelo…
I dok je za većinu nas Victorova energetika ravna čudu, za njega je nejedica najprirodnija stvar na svijetu. Štoviše, on se ne može načuditi zašto ljudi jedu i piju…
No, što je to – čudo? Boginja pera Vesna Krmpotić rekla bi: „Čudo nije dokaz nečeg nemogućeg, već naprotiv, onog mogućeg…“