U modu su ušli „visokovrijedni muškarci“. Putem Interneta ih promiče jedan američki trend koji je svojevremeno popularizirao i tzv. „toksične kučke“. Taj trend potiče žene da vrednuju muškarce kroz 3F-faktora: fizičku visinu, financijsku razinu i fakersku vještinu. Hm… Visok, bogat i fakinast. To je ok. Samo je pitanje dal’ je to refleksija unutarnje punine ili kompenzacija unutarnje praznine? Jer, ne zaboravimo, živimo u svijetu paradoksa…
Jedan od njih su društvene mreže. Imamo puno prijatelja, a malo prijateljevanja. Puno forme bez sadržaja. Neki od najpopularnijih ljudi ujedno su i najusamljeniji. I svi od reda potvrđuju da je povezanost s jednom stvarnom osobom vrjednija od nepovezanosti s tisućama virtualnih. Kako smo postali tako umreženi, a tako nepovezani?
Da bi lakše shvatili što se događa unutar nas, pogledajmo kako nas reflektira okruženje svojstveno vremenu u kojem živimo… Dakle, okruženi smo Internetom. To je poput paučine razgranata i isprepletena mreža preko koje se ostvaruje razmjena informacija. Ono što je interesantno jest to da se slična takva mreža nalazi i unutar nas. Zovem je Intranet.
Naše fizičko postojanje bazira se na mreži života. Kroz nju teku sve energije i informacije potrebne za život i rast tijela, svijesti i odnosa. Dijete izrasta do određene visine i oblika tijela predviđenog konturama mrežnog nacrta. Taj mu Intranet omogućuje komunikaciju funkcija unutar tijela ali i komunikaciju s okruženjem, drugim ljudima i vrstama. No, mi takvu povezanost nemamo. Pa tko to zabušava umjesto da nam štrika mrežu života?
Sila koja našu mrežu života drži na okupu je ista ona sila koja sve u svemiru povezuje i spaja – ljubav! Ljubav plete mrežu života. Kada je mreža solidna, mi smo zdravi i povezani sa sobom i drugima. Bolest je simptom nepovezanosti, nedovoljno ispletene ili oštećene mreže. A oštetiti je može samo suprotna sila – ono što ljubav nije. Tu silu doživljavamo kao bol.
Za malo dijete bol je svaka nezadovoljena potreba. Ono ima potrebu da se napije duše i tijela majke; ima potrebu za opuštenom majkom kako bi se osjećalo sigurno; za osmjehom kako bi se osjećalo željeno; za pažnjom kako bi se osjećalo vrijedno; za suosjećajnom kako bi njegove emocije bile prihvaćene. Svako dijete ima potrebu da ga se čuje i vidi!
Ako kod djeteta nisu zadovoljene te primarne potrebe, odnosno, ako ljubav nije dobila priliku isplesti njegovu mrežu života, tada dijete odrasta s osjećajem nepovezanosti, tj. napuštenosti. Da bi izbjeglo nove boli napuštanja, ono napušta sebe. Odrastajući, osjećaj napuštenosti se podvaja na dvije požutjele strane istog lica: mimozu i na(r)cista. Jedno je preosjetljivo, drugo je neosjetljivo.
Pretjerana, mimoza reakcija znači da je sadašnja situacija okrznula živu ranu iz prošlosti. Izostanak reakcije, međutim, znači da je na rani nastao tvrdokorni ožiljak. Osoba je postala neosjetljiva. „Bolje da ništa ne osjećam, nego da osjećam bol“. Neosjetljivost omogućuje preživljavanje u nemoćnoj dječjoj dobi – ali onemogućuje život u odrasloj.
Neosjetljivost je stvrdnuti sloj prve babuške. Sve ostale babuške koje nanižemo tijekom života potomci su te babuške-matice. Kroz njezine ljušture do nas ne mogu doprijeti drugi ljudi, ali ni naša veličanstvena jedinstvenost ne može do njih. Kalcificirane membrane babuški za Intranet predstavljaju firewall. On ometa povezivanje sa sobom i drugima.
Utrpati svoje prekrasno, raskošno biće u školjku babuške znači hodati kroz život u oklopu za trogodišnjake. Naša ljudskost i svi njezini potencijali ostaju u njoj skvrčeni i deformirani poput nekog čudnog kukca. Da bi preživjeli bol ovog ekstremnog prignječenja, mi smo se jednostavno onesvijestili.
Ožiljak na duši razdvaja svjesno od nesvjesnog. Onesviještenu boginju smo utrpali i zaključali u nesvjesno, svijest ostavili na auto-pilotu babuške, s njom se poistovjetili i tako izgubili vezu sa serverom, sobom i svima. I gdje je sad taj spiderman koji će nam popraviti vezu i mrežu? Kako van iz babuške, sprave za grčenje i mučenje?
Ideš van tako da uđeš unutra – ali ovoga puta svjesno! Svjesnost je otapalo nesvjesnog. Jer ni jedna se ljuštura ne može silom razvaliti bez opasnosti da se pritom ne ugrozi i biće koje je zarobila. Tu samo ljubav pomaže. Mic po mic. Sloj po sloj. Nivo po nivo. Samo nježno… A svakodnevni život – baš takav kakav je! – savršena je alkemijska ordinacija.
Prvi, EMOCIOANALNI nivo ove ordinacije je suočavanje. Staviš pažnju na osjete, uđeš u tijelo i plutaš u svojim emocijama. Osjećaj može biti kao da si fetus u vodenjaku. No, umjesto plodne vode, okružuje te neugoda zaleđene boli. Nemoj pobjeći. Dapače! Proširi svijest sa sebe na čitavi mjehur. Nemoj ništa analizirati. Samo osjećaj! U prisutnosti svijesti sve se događa samo. Jer svijest je živa i topla pa mijenja agregatno stanje boli. Iz leda je pretvara u paru. U tom transformativnom procesu se pročišćava i vraća kao fina ali jaka energija koja rastvara armaturu babuške. Osjećaš se preporođeno. I zato je suočavanje dobro. Jako dobro! Ali ima svojih granica. Koje treba prijeći…
Drugi, emocionalno-MENTALNI nivo je terapijsko prijateljstvo. Ono se od svih drugih prijateljstava razliku po tome što je toliko nevino i čisto da je gotovo infantilno. Meni se posrećilo dvaput, jednom u mlađoj, drugi puta u zreloj dobi… Od moje prijateljice nikada nisam čula grubu riječ. Samo podršku i osnaženje. Nikada doživjela ravnodušnost. Samo toplinu. Uvijek je tu i uvijek na mojoj strani. Sa mnom plače, sa mnom se smije. Puno smije! Uvijek je dobra prema meni. Jer ona je dobar čovjek. I tako me trenira da i ja budem dobra prema sebi. Ovo njezino ponašanje je toliko dosljedno da mi je dalo osjećaje sigurnosti, opuštenosti i prihvaćenosti. Oni su kompenzirali neke propuste djetinjstva. Razgovori još i više. Međutim… Prijateljstvo je divna stvar. Ali nije dovoljno! Ima svojih ograničenja. Postoji granica preko koje razgovori više ne pomažu… I tu granicu treba prijeći…
Treći i najsloženiji, emocionalno-mentalno-FIZIČKI nivo je terapijsko partnerstvo. Svako je partnerstvo susret s jednom dijelom sebe. Ali terapijsko partnerstvo povezuje sve te dijelove u jedno cijelo. Jer ono te ne želi mijenjati i popravljati. Samo upoznati i sveoubuhvatiti. To je „vidim te“ odnos. Njegova je baza povjerenje. Kao takvo te otvara do nekih nepoznatih unutartjelesnih pejzaža koji spolnost prebacuju iz fizike u metafiziku. U njemu spoznaješ koliko može biti ljekovit ljubavni dodir. Jer tijelo sadrži sve zapise. A kada kroz njih prostruji seksualna struja i počne ih dekodirati, procesi integracije postaju takvi da shvaćaš kako je ova energija u vezi s najmisterijoznijim silama svemira. Preobrazbu na svim razinama osjećaš kao novostečeni mir. I više ne želiš analizirati, umovati, proizvoditi riječi ili stvarati znanost od života. Šutnja je sasvim dovoljna. Uranjajući u zagrljaj koji je stvoren samo za tebe – dolaziš do sebe…
Terapijsko partnerstvo je toliko dobro da se pitaš, dokle to ide, gdje mu je granica? Doduše… Ovaj moj partner više nije dio fizičke stvarnosti. Smrt je granica. Razlaz je granica. Odnosi su privremeni. Ali su njihovi darovi bezvremeni…
A što može dati faker koji je visok i bogat? I što to točno znači? Mora biti prosječno visok ili viši i od mene? Pitam zato jer sam izrazito visoka, pogotovo u štiklama, pa se uz mene čak ni visok muškarac ne doima baš toliko visokim… I koliko bogat točno mora biti? Toliko da mogu ići u šetnju sa 11 torbica na sebi i dobiti 17 večera u istom danu? To mi je malo nezgodno jer obično ne večeram, a sebe doživljavam najbogatijom ženom na svijetu… A koliko seksualan mora biti? Toliko da može priuštiti 29,99 orgazama u jednom setu? Dal’ se o tome radi? Jer ako se o tome radi, onda ću prešutjeti da isti takav seks možeš imati i kada si „u vezi“ s vibratorom…
„Ona je toksična kučka, a on bogat i napaljen.“ Tu kao ima neke čiste, duboke i posvećene povezanosti? Zaista!? Meni to više sliči na trgovinu nego na ljubav. I to trgovinu kičem. „Kič je nešto nisko vrijedno s visokim vrijednosnim pretenzijama i masovnim tržišnim ambicijama. Najčešće podilazi nerazvijenom ukusu i primitivnim potrebama ljudi koje su na granici moralne prihvatljivosti, ali zato s jakim emocionalnim nabojem.“ Dodala bih, jakim ali plitkim…
Za odraslu osobu su suočavanje, prijateljstvo i partnerstvo ispunjeno ljubavlju spidermani za mrežu života. Svaki, i najmanji pomak u pravcu unutarnje povezanosti, donosi blagodati koje ne mogu a da se ne reflektiraju na poboljšanje vanjskih veza i odnosa. Jer sada stvaraš veze s drugima na temelju povezanosti sa sobom pa svijet postaje više prijateljsko mjesto. A samo u takvom svijetu i s takvom sviješću si u poziciji da od svoga života stvaraš umjetničko djelo, a ne kič… SVE JE U POVEZANOSTI… jer… „Ima neka tajna veza, tajna veza za sve nas…“ ♫♪♫…
p.s.
„Ona je toksična kučka, a on bogat i napaljen.“ Hm… Nikada neću shvatiti, zašto ljudi traže tako malo i tako jeftino…