Stana je došla ukrasiti ovaj svijet prije 120 godina. Odrastanje na kamenu Dalmatinske zagore učinilo ju je žilavom, izdržljivom i vižljastom. Nosila je po tri, četiri suknje, uvijek pazeći da joj križa ne nazebu. Kose duge do pasa plela je u pletenice i skupljala pod marame. Bila je seoska ljepotica. Ali, premda je bila prava mudrica, nije znala držati jezik za zubima kad bi joj to bilo korisnije – osim petkom kada je uglavnom šutjela i postila. Njezin, pomalo svrakast glas, dolazio bi do izražaja kroz salve pogrda kada bi je netko natjerao da se nasapuna i okupa…
Stana je bila moja baka po tati. Čitati i pisati nije znala. Ali je znanje osjećala. Neki kažu da je bila vještica. U svakom slučaju, vrsna vidarica. Brala je bilje, spravljala čajeve, liječila ljude, pomagala gdje je stigla.
Za nju su sve bolesti imale samo jedan uzrok – lošu cirkulaciju! Dokazivala bi to svojim prstom kojeg bi surovo zabola u jamicu između palca i kažiprsta te neke druge znane joj točke tijela, a što bi u dotičnom izazvalo bolno stenjanje. Ta je bol, po njezinom stručnom mišljenju, bila znak začepljenog protoka života. A ako želiš odčepiti život na bilo kojem dijelu tijela – liječiš stomak!
Provjeravajući dlanom ritmove njegova otkucaja, utvrđivala bi je li želudac sretan ili sjetan; podignut ili spušten, a onda ga namještala. Tko zna, možda je i prije Kineza ovaj narod znao da se želudac namješta uz pomoć dlanova, staklene tegle, svijeće i vakuma. A i tamjan je uvijek bio negdje pri ruci. I kada bi se uvjerila da želudac pulsira s pravog mjesta, fiksirala bi ga kamenom i potom pristupala najsvetijem obredu drevne seoske medicine – masaži uljima.
Njezini koščati prsti, grubi dlanovi i žustri pokreti nisu ostavljali ni jedan dio tijela neprobuđenim. Ako bi se ipak neki dio tijela hladnoćom oglasio kao neaktivan, napala bi ga svojim ultimativnim oružjem – šljivovicom! Nakon toga, i taj bi organ, htio-ne htio, propjevao. Što god da je radila tim svojim vješti(čji)m rukama, one točke na tijelu potom više ne bi vrištale. Dosljedno joj je uspijevalo da odmrzne i tijelo i dušu. Slutim da je njezina tajna bila u molitvama.
U svoje meditativne molitve znala je uranjati u sumrak te iz njih izranjati u zoru, nadmećući svoju obnovljenu blistavost sa sjajem izlazećeg Sunca. „Pa dobro, gdje si bila, zar nisi spavala!?“ čudila sam se. „Bila sam s Bogom!“ odgovarala bi uvijek s istim, blaženim smiješkom… Nepovratno je otišla Bogu u svojoj 96-toj… Kao i njezina mama…
Ne tako daleko, u jednoj drugoj kamenoj kućici, nešto kasnije, rođena je i moja druga baka (s mamine strane) – Zorka. Udala se za mog didu s nepunih šesnaest. Cijeli je život provela rintajući od jutra do sutra, brinući za obitelj, neveliko imanje i blago. I kasno noću, kada bi svi konačno zaspali, oribala bi podove i oprala odjeću. A da bi je djeca već ujutro mogla obući, prostrla bi je na krevet i legla na nju da ju osuši tijelom…
Par dana prije nego što je umrla od teške bolesti na pragu svoje 40-te, svojevoljno je napustila bolnicu kako bi sjela na vlak Zagreb – Pula. Htjela je vidjeti svoju prvu, tek rođenu unuku – mene… Bio je to njezin zadnji čin…
Nedostajalo mi je iskustvo blizine moje bake Zorke. Međutim, i tu je baka Stana odigrala svoje… Otključala je moju svijest za svjetove izvan fizičkog. Moja se intuicija sve većom lakoćom počela povezivati s njima. Tako sam mogla osjetiti i svoju baku Zorku… i dalje…
Žensku liniju pramajki po majčinoj strani karakterizirala je – šutnja i trpnja! Tek je moja pra-pra-pra-majka bila prva u lancu pramajki koja se usudila reći: „Neću!“… Njezina kćer, a moja pra-pra-majka je učinila korak dalje i drznula se reći: „Ovo neću, a ovo hoću!“ Međutim, mojoj pra-majci, baki Zorki, riječi nisu bile dovoljne. Jer naslutila je da mukotrpan i grub život nije sve što postoji. I ona se zagledala u svoje ruke. Poželjela je progovoriti prstima. I u svojim je rukama otkrila nešto neviđeno do tad – nježnost! I njezine prve kapi ulila u moju majku…
No i te mikro doze nježnosti bile su dovoljne da moja majka dobije krila i odleprša iz svijeta koji se tko zna koliko vremena vrtio u istom, zatvorenom krugu jada i bijede. Bila je prva u ženskoj liniji pretkinja koja se školovala… magistrirala… doktorirala… postala dekanica… skoro pola stoljeća bila u skladnom braku s mužem istog ranga… uvela zaštitu prirode na studije za odgajateljice i učiteljice… Ukratko, bila je svećenica Majke Zemlje… Velike Boginje…
A ja sam nastavila put boginje… Transcendirajući intelektualnost majke Vinke, moje su ruke naučile zračiti molitve pramajke Stane i nježnost pramajke Zorke. Nekim nevidljivim prijenosom dale su mi vještinu polaganja ruku – bilo na tijelo, bilo na tipkovnicu. U oba bi slučaja stale isijavati nečim što bi pomagalo i meni i mojim voljenima. Drugim riječima, pramajke su me učinile ženom kakve su žene od davnina bile za svoje obitelji – posvećenice, njegovateljice i ponekad prosvjetiteljice.
Daleko od svjesnog uma, moji prsti položeni na tipkovnicu kompjutera, u svakom su trenu spremni izbrbljati priču i dati mi okrepljujuće razumijevanje onoga što me tog trenutka zaokuplja, zapanjujući me svaki puta iznova i iznova. Jer da… Naši su životi vođeni silama neshvatljivim čovjekovom umu…
Desetljećima pitam svoje ruke zašto su stvari kakve jesu? Odakle dolazimo, zašto smo tu, kuda idemo? Kolika je naša moć? Odakle dolazi ljepota? Zašto ljudi tako bešćutno uništavaju sebe i Zemlju? Što su odanost, prijateljstvo, ljubav? Zašto žene i muškarci povređuju jedni druge? Zašto vođenje ljubavi sve više sliči na provalu bijesa, bijeg od bliskosti i drogu protiv boli… I godinama mi prsti pričaju kako je uzrok naših problema – zaborav! Muškarac je zaboravio kako se voli žena. No, svo to vrijeme nisam dobivala odgovor – kako se dogodio taj zaborav?
A onda se dogodio trenutak kada je kroz mene prostrujala – majčinska energija! Da, to je ista ona energija koja u ženu najobilnije ulazi tijekom trudnoće i ostaje doživotno. Ali ova je bila posve pročišćena od briga, sumnji, mrlja i nekih drugih čudnjikavih energetskih upliva. Bio je to moment nevjerojatne milosti, zbrinutosti, voljenosti i potpunosti kakav ne mogu usporediti ni s jednim drugim iskustvom u fizičkoj ravni. Taj jedan jedini bljesak čiste, nepatvorene, eliksirajuće majčinske energije bio je dovoljan da me nahrani. Koliko-toliko. Čime?
Tim nečim što nam je toliko svojstveno da se ne može ni imenovati kao nešto zasebno. Najbliži bi izraz bio „ja/bog/ljubav/blaženstvo“. Nedostatak te energije prepoznajemo kao nemir i glad. Oni su za tijelo i dušu toliko pakleno neizdrživi da ćemo se pretvoriti i u crnoga vraga, terorizirati, mrcvariti i uništiti sve i svakog oko sebe samo da se dokopamo te majčinske energije, pogrešno je tražeći u seksu, hrani, novcu ili bilo kojem drugom obliku ispunjenja i moći.
Tu majčinsku energiju žene sve masovnije i otvorenije traže u seksualnom iskustvu s drugim ženama. Dio muškaraca traži je u sebi, razvijajući svoju feminiziranost. Drugi pak u nevjerama ili dugim nizovima bezimenih seksualnih objekata… Ali nitko je nikada ne pronađe u seksu. Tek nakratko i varljivo. Taman toliko da nas učini teškim ovisnicima o lakim dozama antiseksa. A on stvara potkapacitiran odnos. Ne producira dovoljno energije da bi se ljubav stvorila, samo uništila. Jer u našem biću nedostaje osnovni medij za ljubav – majčinska energija. Da pojasnim…
Partnerski odnos je k’o neki lonac s juhom. Majčinska energija ljubavi je voda, odnosno temeljac. Kvalitete, koje partneri unose u odnos su svi oni sastojci koji će juhi dati okus i hranjivost: seksualnost, prijateljstvo, poštovanje, odanost… Što više kvaliteta, to bogatija juha… U tom je kontekstu forma „otvorenog braka“ lonac bez poklopca – ispari sve što je vrijedno. Ostatak pougljeni… Prevara je, pak, rupa na loncu. Opasnost od opeklina prijeti svima, a najviše onome koji je buši… Pokušaj da se spasi juha iz koje curi ili isparava ljubavni temeljac ubacivanjem trećih osoba, jačih nadraživača iz obližnjih shoopowa ili idejama koje nude stranice za odrasle, obično završe juhom koja nije kuhana u vodi majčinske energije već coca-coli… A lonac, on je forma odnosa kojeg su partneri odabrali. Neki vole velike lonce, odnosno format veze širokih ali čvrstih granica, dok drugi radije biraju male lončiće veza bez obaveza. Takve mlake i bljutave veze zovem ‘juhom iz džezve’…
U svakom slučaju, bez majčinske energije svako nastojanje uspostavljanja partnerskog odnosa izgleda poput pokušaja gradnje kuće od prvog kata, a bez prethodno izgrađenog i dobro utemeljenog prizemlja… Pa kakve su nam onda šanse? Odlične!
Majčinska energija nije protjerana s ovoga svijeta. Bez nje se on ne bi mogao držati na okupu. Ona je protjerana samo iz našeg svjetonazora. Ali iza betonskih blokova uvjerenja naših umova, majčinska energija ostala je jednako silna, božanstvena, dostupna i hranjiva kao i prvoga dana kada je Bog stvorio svijet… Pa gdje je ta energija? Tu!
Majčinska energija je tu, odmah ispod kože naših ženskih tijela. Ali u stanju hibernacije. Da bi se probudila, treba joj toplina, zaštićenost, sigurnost, strpljivost i pažljivost. To je ona vrsta klimatskog okruženja kakvu nam je trebao osigurati muškarac. No, u mnogim slučajevima muškarac nije bio to Sunce! Češće njegova pomrčina. ALI… to je i ono što u zadnje vrijeme sve intenzivnije nazirem oko sebe… nazirem promjenu klime… globalno zatopljenje…
Vidim nove parove i ljubavi drugačije od onih do sad. Ljubavi dublje, mirnije, produhovljenije, pročišćenije, hranjivije… Nema puno takvih ljubavi. Ali… ljubav je zarazna. Jer zrači. Širi najbolje vibracije. A oni skladni ulaze u rezonancu s njom. Upravo sad. Jer samo sad i postoji. A teren je spreman. Naše su se pramajke pobrinule za to…
Pramajke su hrabro i nesebično proživjele svoje nevjerojatne živote s jednom jedinom instinktivnom željom: napraviti barem jedan korak naprijed u smjeru bolje budućnosti – naše sadašnjosti. I činile se to najbolje što su mogle i znale! Ne bez posljedica! Njihovi teški životi stvorili su masivna nebeska polja čežnji, nada i snova za nečim boljim. A iz jezgre tih polja upravo se događa proboj jedne novorođene energije koja se prosipa po nama… Uspjele su! Za nas… I zato ih se treba sjetiti, spomenuti i reći im: HVALA!