I danas pamtim reklamu za TAFT frizure: „Postojana u svim vremenskim uvjetima!“… Eto… takva je i ljubav…
Partnerski odnosi valjda nikad nisu bili krhkiji, nestabilniji i privremeniji nego danas. Pucaju pri prvom nagovještaju teških vremena ili tek ukazanja nove prilike… To nema veze s ljubavlju!
Mnogi misle da su doživjeli ljubav jer su osjetili privlačnost, čežnju i zanos, potom malo idile, a onda puno muke, patnje i očaja. I onda kažu da ljubav boli. Ali bol nikada nije bila posljedica ljubavi – već njezinog izostanka… Malo tko je ikada doživio ljubav… Ali ne zato što nije bilo ljubavi – nego zato što nije bilo onoga tko bi je mogao osjetiti…
„Gdje je nestao čovjek?“ Gdje je nestao onaj časni i topli „ja“? I što sad kad nas, ljubavnih, nema u nama? Traži ljubav od drugoga… I svi traže… I svi smo postali predatori… Onda to svoje predatorsko, isprazno, izgladnjelo ludilo nazivamo strašću. Pod drogama izvjesnih zaljubljikolikih hormona haluciniramo o divnosti i krasnosti svoga plijena. A zapravo se to samo dva napaljena ega međusobno koriste i crpe… Istinski ljubavan čovjek ne traži ljubav da bi je dobio, nego podijelio…
Voljenost sam doživjela od čovjeka koji nije postao sposoban za ljubav pet minuta prije nego što me sreo. Jednostavno je bio takva osoba, voljoliva, kvalitetna… I nije slučajno bio takav. To je bila disciplina, art, posvećenost osjećajima i dobrobiti drugog čovjeka… Moja sreća bila je u tome što je tu svoju kvalitetu odabrao podijeliti baš sa mnom. Ne zato što me trebao, nego zato što mu je srce tako reklo… A “ko je jednom letio, taj više ne može pristati na puzanje”…
Toliki ljudi traže ljubav. A ona nikada nije ni bila tamo negdje izvan nas, kod nekog drugog. Ljubav je kvaliteta ljudskosti, a ne samo sretan slučajni susret. Na žalost, oplemenjena, produhovljena ljudskost je u deficitu. I zato je ljubav rijetka… Toliko rijetka da se sve i svašta naziva ljubavlju… Ali, ako nije TAFT – nije ljubav…