„Vid’ ludog čovjeka, razgovara sam sa sobom…“ sjećam se kako su govorili naši stari… No, ja danas ne vidim mogućnost duševnog zdravlja bez razgovora sa sobom. Uostalom, preporuke o afirmacijama i mantrama dolaze sa svih strana. Ali ponavljati sebi nešto lijepo dva puta po pet minuta nije dovoljno! Osim toga, ne želimo se mehanički programirati k’o roboti. Želimo živjeti k’o ljudi od krvi i mesa, prirodno i spontano…
Um cijelo vrijeme brblja o svemu i svačemu. A kako je njegova uloga naša sigurnost i opstanak, uglavnom će nas držati u stanju opreza, napetosti te „borbe ili bijega“. Njegov je zadatak da u svemu traži opasnost i neprijatelje. Stoga smjerno radi na tome da nas dovede u stanje zabrinutosti, drame ili straha. A kada postaneš osoba koja prema svima iskazuje nepovjerenje i kaže: „Ne budi naivna, budi realna, čovjek je čovjeku vuk, dok jednom ne smrkne, drugom ne svane…“ to je njegov trijumf. Ali ne zato što je zao. Nego zato što je napušten – napustila ga je tvoja svijest… “Budnost uma je spavanje svijesti” …
Svjesnost uključuješ kada počneš na glas izgovarati svoje misli. Vrlo brzo uvidiš njihovu besmislenost i kaotičnost. Tada svjesnost sama počinje pročešljavati i pročišćavati njihov sadržaj. S obzirom da je govor dominantniji u odnosu na misli – ali sporiji, i misli će se usporiti. To će dovesti um iz stanja hiperprodukcije u stanje većeg mira. A um jedva čeka da preuzmeš uzde u svoje ruke pa da se on konačno malo opusti i bavi samo svojim djelokrugom poslova, a ne svim onim što mu je nametnuto jer je svijest u nesvijesti. Zamisli olakšanje zaštitara s porte kada shvati da više ne mora voditi management cijele korporacije koju je, u svojoj nekvalificiranosti, doveo do ruba propasti!
Glasnim izgovaranjem misli njihov se tok počinje skretati iz ludog u mudro. I tada shvatiš da se tim govorom nekome obraćaš. Ima vas dvoje. Jedno je tvoja svijest, a drugo je malo, zanemareno dijete u tebi. I dok se ti njemu obraćaš riječima, ono tebi odgovara jezikom tijela kroz sve njegove osjete.
Dobivaš potrebu da mu kažeš sve što je trebalo čuti – a nije. Sam sebi postaješ roditelj. I više od toga. A tako i zvučiš. Tvoj glas više ne izlazi iz grla nego jastva. Taj glas je prisutan, samopouzdan, miran, hipnotizirajuć… On začarava kada kaže: „Samo opušteno… Super ti ide… Ako stvari i krenu u krivo, zajedno smo u tome… Uostalom, ono što ne možeš – samo se riješi… Nije sve na nama… Na nama je da ostanemo prisutni… I uživamo u igri… “
Čavrljajući o svemu i svačemu prolaziš s unutarnjim djetetom kroz dan… „Idemo sada oprati suđe… kako je mekana spužvica… želiš li se igrati s pjenicom… sviđa li se tvojim rukama kada se voda slijeva niz njih… kako ti se čini miris deterdženta… čini mi se da se tvoja ramena žele opustiti… ne moraš više zadržavati grč u leđima, sada sam ja s tobom… sigurno si… slobodno se zabavi…“
Dakle, ništa pametno. Djetetu u nama ne treba pamet. Ono samo žele biti doživljeno. Ne želi biti samo, zanemareno i odbačeno. Ono želi biti primijećeno, čujeno, viđeno… Prigrljeno! I samo tako si u stanju zadovoljiti njegove stvarne potrebe. I zato, kada god prolaziš pokraj ogledala, nemoj samo popraviti frizuru… zastani trenutak… pogledaj se u oči i reci „vidim te!“… To je sve… Vidim te…
Kada jednom naučimo vidjeti sebe u sebi, postat ćemo sposobni vidjeti i jedni druge… Do tada ćemo se mimoilaziti i propuštati, slijepi, nepovjerljivi i onemogićeni za sve ono lijepo za što smo kao divna ljudska bića itekako sposobni… A to bi – i pored svih drugih postignuća – ipak stvorilo osjećaj praznine i promašenog života… No, to nije naša sudbina… Nju stvaramo sami… Uostalom… zato smo tu…