MINISTARSTVO MAGIJE
Iz omamljenosti me trgne reski zvuk rezanja kože. Kroz zamućeni pogled vidim da je oštrica tik do moje glave. Srce mi počne divlje tuči. Hoću se ritati ali zbog neke kemikalije moje je tjelešce obamrlo. Mogu samo nemoćno treptati… Odmah me potom zaslijepi jarka svjetlost. No, kroz sićušne nosnice nesnosan smrad žive rane prostrijeli me pravo do malog mozga i natjera da ponovo otvorim oči. I tada ugledah beživotno tijelo majke širom rasporene utrobe s crijevima koja se migolje i sluzi koja se razlijeva. Preplavi me osjećaj užasa. Sve iz mog vidokruga htjela sam odbaciti. Ali nisam mogla. Stoga sam odbacila sebe… Zamrznula sam se…
Bila je ovo scena mog rođenja koja mi se filmski vrtjela u umu dok su tijelom strujale energije oslobođenih emocija. Izazvana je tehnikom poznatom pod nazivom Rapid Transformational Therapy. Njezin je cilj bio deprogramiranje porođajne traume. Neki ga zovu „prepo-rođenje“…
Gore opisani prizor trajao je svega par trenutaka – koliko je već trebalo da liječnici zarežu stomak i izvade me s glavom prema dolje. Ali to je bilo i više nego dovoljno da prva scena koju sam ugledala na ovome svijetu – rasporena utroba moje majke – ostavi dubok pečat na mojoj osobnosti…
U alfa stanju jasno sam mogla osjetiti kako funkcionira um novorođenčeta. A on radi na najjednostavniji način: SVE ŠTO VIDIM, ČUJEM, NJUŠIM, OSJETIM – TO SAM JA!
Po tom je principu moja prva reakcija o sebi bila – sram. Naime, slika majčine rasporene utrobe bila je moj prvi „selfie“. I bila sam si neprihvatljiva, negledljiva… Ta me negativna autopercepcija čitav život držala u izolaciji – čak i kad je puno dragih ljudi bilo oko mene. Od kada znam za sebe, kompenzirala sam je samonametnutom disciplinom oplemenjivanja duha i tijela… Nije svako zlo za zlo… Dapače…
Drugi osjećaj koji sam dobila je – krivnja. Gledajući maminu ljutu ranu carskog reza povjerovala sam da moje postojanje drugima izaziva bol. I to me boljelo i plašilo. A oko mene nije bilo nikoga tko bi te emocije znao ispravno zbrinuti. Nedostajalo im je ono malo duše. Stoga je moje zamrzavanje bila zaštita od emocija s kojima se nisam bila u stanju nositi. „Sposobnost“ ne-osjećanja postala je moja prva linija obrane, stvar preživljavanja…
Tijekom odrastanja sam osjećaj krivnje naučila anestetizirati „autizmom“. Pravila sam se kao da ne postojim. Postala sam nevidljiva. Duh! To me uvlačilo u situacije u kojima se od mene očekivalo da me se ne čuje i ne vidi. A umirujuća droga („painkiller“) postala bi još jača ako bih bila poslušna i nastojala udovoljiti svima. Doduše, u svemu ovome obilno je pomogao i odgoj, a kasnije i obrazovanje…
U protivnom, ako bih svoje postojanje izrazila u punoj snazi – svi oko mene bi stradali. Bar tako razmišlja nesvjesno u nama. A ponovo prolaziti kroz doživljaj masakra, kao što je bio onaj moje majke na porodu, bilo bi neizdrživo. Bolje da me nema nego da to opet doživim. No, s obzirom da me ima, prigušit ću na minimum sve svoje potrebe, talente i prilive svega što me spada…
No, onda sam ušla u uzrast kada hormoni više ne podržavaju sebepotiskivanje. Seksualna energija je neumoljiva. Učinila me vidljivom, bučnom, neposlušnom, buntovnom i arogantnom. Odabrala sam javno zanimanje sličnih osobina – novinarstvo. Ono me još više od introverta učinilo ekstrovertom. I krenule su nadoknade…
No, kako sam sposobnost primanja smanjila na nužni minimum, morala sam ulagati puno rada za malu dobit. Čvrsto ukorijenjena u osjećaju krivnje i srama, smatrala sam se nevrijednom postojanja, a kamo li primanja. Stoga sam se preobrazila u onu koja uvijek daje. Postala sam „giver“. Tuđa sposobnost osjećanja zadovoljstva zbog primanja postala je nadomjestak za moju nesposobnost.
Međutim, u tom alfa stanju, isto sam tako jasno mogla osjetiti da ni jedan nadomjestak ne iscjeljuje prvotnu traumu i nezadovoljenu temeljnu potrebu. Upravo suprotno – održava je živom, samo ispod flastera. A ona vremenom postaje sve gladnija i zahtjevnija…
Danas su stvari drugačije. Umijeće uživanja postalo je moj prioritet. Više mi nije toliko bitno dal’ mi donosi radost to što činim. Bitnije mi je da ja unosim radost, ljepotu i svjesnost u ono što činim. Jer život nije lalalend. Pun je trebanja, moranja i neželjenih stvari. Bilo bi tragično svoje zadovoljstvo učiniti ovisnim o hirovitim i škrtim impulsima sreće koja dolazi izvana…
No, do toga nisam došla ni terapijama, niti tehnikama One su sjajna inicijacija i neprocjenjiva pomoć kada netko ne zna ili ne može sam riješiti ono što ga muči. U tim ga slučajevima dobar majstor može brzo i lako upoznati s čarima ljekovite imaginacije. Ali pretvoriti život u terapiju – to bi bilo kontraproduktivno! Jer mašta je naša prirodna vještina, samo prognana omalovažavanjem…
Vrsta imaginacije o kojoj ovdje govorim nije nešto što čovjek aktivno izmišlja umom. To je imaginacija koja SAMA dolazi u obliku prizora kao odgovor na postavljeno pitanje. Razlika među njima je u tome što ova druga dolazi s dubokim uvidima i snažnim emocijama. Ona fascinira jednostavnošću, mudrošću i djelotvornošću. Drugim riječima, u nama je čista, nepatvorena magija…
Svih ovih godina u alfa stanju još nisam naišla na bezizlaznu situaciju koja me snašla, a da u njezinoj pozadini nisam pronašla ljubav kao glavni motiv. Ishod nisam mogla kontrolirati. Ali sam uvid bio je dovoljan da me izvede iz duševnih muka. Jer nije događaj taj koji nas traumatizira, već naša reakcija na njega. A kada tu reakcija staviš u širi kontekst događaja, onda shvatiš s koliko je ljubavi i inteligencije izvezena svaka nit u tkanju života. I tada bez ikakve sumnje znaš da netko brine o nama, čak i kada nam se čini da trenira nemilosrdnost. A to donosi osjećaj povjerenja i sigurnosti. I više od toga…
Spoznaja da u tebi postoji sila koja stano radi za tebe – donosi samopouzdanje. Što je više koristiš, više samopouzdanja imaš. Stoga je koristim i za posve banalne stvari. Na primjer, dovoljno je da joj prije spavanja kažem: probudi me u 6:20 h. I ona to čini precizno. U 15 godina ni jednom nisam koristila alarm…
Kao netko tko je često u alfa valovima uma, usuđujem se reći da naše uobičajeno beta stanje ne poznaje emocije. A s njima ni stvaralačku energiju koju one imaju u sebi. O da, ljutnja, gorčina i zamjeranje su sveprisutni. Ali njih ne računam. To nisu emocije. To su brane koje onemogućuju pristup stvarnim osjećajima. No, dobri su vodiči ka njima…
Prema tome, iz istog izvora iz kojeg dolazi ljekovita mašta, dolazi i mudrost, povjerenje, sigurnost, samopouzdanje i mir. Taj izvor je ono što nazivom bog/boginja. Što ga više koristim, njegova membrana postaje sve propusnija. Zato se na njemu napajam svakodnevno – za sebe, za druge, a posebno za pisanje. Ponekad mi treba tek minuta, a ponekad film ima minutažu blockbustera…
Neke stvari riješim prije, neke kasnije, a neke nikad. Ponekad uspijem sama, a ponekad uz nečiju pomoć. Nije nužno da taj netko bude terapeut. Važnije je da bude čovjek. To je dovoljno. Čovjek treba čovjeka… Mi sami smo moćni – ali nismo svemoćni. Uvijek imamo izazova koji zahtijevaju da jedni drugima pružimo ruku. Jer samo kroz suosjećanje se uljuđujemo, širimo i uvećavamo dobrobit. I tako stvaramo „ministarstvo magije“…
Dokle to ide? Tko to zna… Svijet je beskrajan i kao takav će uvijek ostati misterij. Važno je samo povremeno se podsjetiti da se ta beskrajna misterija izražava kroz nas. A to znači da smo sposobni za puno više od onoga što trenutačno znamo, možemo i vjerujemo o sebi… Sposobni smo započeti promjenu već i samim zamišljanje nečeg boljeg… I zato… „zamisli život u ritmu muzike za ples“…