Moja prijateljica je anomalija ljudskog roda – nikada nije opsovala! To me ozbiljno zabrinulo. Stoga sam ju utrpala u auto i vozala po sporednim puteljcima. Ja sam beštimala, a ona je morala ponavljati za mnom… Tri joj riječi nikako nisu prelazile preko usta… Pošteno sam se namučila… ali trud se isplatio – vratila mi se godinu dana kasnije, psujući bez zadrške sve u nadoknadama…
Psovke i vulgarnosti imaju snažnu vibraciju. Mogu biti konstruktivne ili destruktivne – ovisno o tonu i kontekstu. One nisu samo riječi. One su energetski izljevi koji mogu, ili probiti emocionalnu blokadu ili ju stvoriti; mogu izraziti snažan stav ili ga progutati; otpustiti energetski naboj ili ga napraviti.
Najčešće se pojavljuju kao energetski ventili. U trenucima jake boli, intenzivne emocije ili iznenađenja, psovka prsne kao energetsko pražnjenje. Tijelo na nju reagira slično kao na krik – oslobađa se stresa, šoka ili frustracije.
Zanimljivo je da vulgarne riječi mogu imati erotski učinak. (To zasigurno niste znali. 😎) U intimnim situacijama vulgarizmi mogu pojačati požudu ili izraziti sirovu emociju. No, ako se nemilice troše u svakodnevnom govoru, onda gube tu posebnu moć i postaju tek iritantna buka i nagrđujuća navika.
Nedvojbeno, vulgarnosti mogu biti pokretači tjelesnih senzacija. Stoga i one zaslužuju svoje mjesto i vrijeme. Ali to mjesto zasigurno nije javni prostor. U javnoj areni, psovke prečesto prenose tek prijeteću energiju, te stvaraju okruženje stresa, napetosti i nelagode.
Kada se u javnim prostorima normalizira grubi govor, cijela atmosfera postaje manje ugodna, manje topla, manje prijateljska i suosjećajna. Ljudi se navikavaju na agresiju i prenose ju dalje. To vodi do osiromašenja komunikacije te narušavanja i primitivizacije odnosa.
Grozim se svakog oblika psovanja u javnosti, a još više onih koji svoje intelektualne provalije ispunjavaju vulgarnostima. I ne govorim samo o pojedincima, već o globalnom trendu mentalnog, emocionalnog i svjetonazorskog srozavanja jezika na razinu prve, analne čakre.
Ponekad slušam razgovore mladih ljudi. U mogućnosti su s 5 vulgarizama prepričati 505 različitih situacija. I tada se pitam: da li oni uopće znaju da postoje i neki drugi, lijepi izrazi koji dozivaju lijepe osjećaje? Ne znam, ali jedan mi je mladić rekao da sam staromodna. Htio mi je reći da nisam dio duha vremena koji je oblikovao njegovu generaciju – vremena u kojem je normalno da su izrazi grubi, a da se emocije izražavaju kroz pogrde.
Ono što mi je još manje shvatljivo i baš nimalo simpatično jest kako je roditeljima smiješno dok malu djecu uče psovanju. Djeca i psovke su razorna kombinacija. Kada na malo dijete vičeš i psuješ, ne zadaješ mu samo zvučne udarce, već i energetske metke koji ostavljaju nevidljive rane u dječjoj psihi. Psovka im ruši osjećaj sigurnosti i oštećuje emocionalni razvoj, gasi njihovu svjetlost, nježnost zamjenjuje grubošću, a ljubav strahom…
Ovakva vulgarizacija smanjuje emocionalnu inteligenciju i empatiju, osiromašuje unutarnji svijet i normalizira agresiju… Danas se sve češće koriste pogrdni izrazi čak i u trenucima koji zaslužuju mir, tišinu i poštovanje. Time se gubi osjećaj za dostojanstvo i svetost postojanja. Psovke nas dehumaniziraju. Čine da stvari i ljude percipiramo manje vrijednima razumijevanja. To vodi u društvo u kojem se lako vrijeđa, omalovažava i odbacuje. A to je vrlo otuđeno i usamljeno društvo… Ali, da…
Psovke i vulgarnosti su dio ljudskog izraza. No, one ne bi trebale dominirati u javnom prostoru jer ga zasigurno ne unapređuju i oplemenjuju. Njihovo mjesto trebalo bi ostati u sferi intimnog, privatnog, iznimnog – tamo gdje moć psovki može biti svrsishodno i svjesno upotrijebljena, umjesto da postane nesvjesni mehanizam osiromašenog govora…
A gdje su boginje u svemu tome? Da li i boginje psuju? Recimo to ovako… I boginje koriste psovke, ali samo kao začin – ne kao glavno jelo… Papar za ručak? Hvala, NE! 🤨