Da me nešto mlatne po glavi, mogla bih zaboraviti svoje ime, dob, adresu, zanimanje pa i obitelj. Mogla bih zaboraviti sve. Ali ne bih mogla zaboraviti da sam – žensko.
Zbog čega mi je Bog spol učinio nezaboravnim? Kakva je, zapravo, njegova uloga u mom životu?
Ni jedno postignuće, probitak, priznanje ili putovanje nije me usrećilo kao trenuci u kojima sam se osjećala kao – žena. Bile su to iskrice prisutnosti. Potpunosti. Senzualnosti. Tjelesnosti. Povezanosti. Plesanosti. Ekstatičnosti.
No, dostizanje tih trenutaka uglavnom je ovisilo o muškarcu. Vrlo posebnom. Te čitavom sklopu sretnih okolnosti. I zahvalna sam na svakoj gesti istinske muževnosti koja bi dodirnula moju bit i otvarala me iskustvu ženstvenost. Ali to je bilo tako rijetko da je tužno.
Srećom, sve se mijenja. Budimo se. Postajemo svjesne da na cijelom svijetu ne postoji muškarac koji nam može dati žensku moć. Jer on je nema. Mi je imamo. Što je „ženstvenost“?
To je „mjesto“ gdje stanuju ljubav i ljepota. Ljubav i ljepota nisu nešto što se slučajno dogodi ili ne. To su discipline. Vježba. Art. Posvećenost osjećajima. Opuštanje smijehom. To je aktivno odbacivanje strahova te svjestan odabir otvaranja upravo u trenucima u kojima smo se navikle oklopiti sebičnim raspoloženjima zaštite. I kako raste sposobnost otvaranja i predavanja, tako i muškarac postaje spremniji zajedno s nama razarati svaku laž, pouzdano nas vodeći iz zatvora nesvijesti u prostranstvo svijesti.
Odgovor na pitanje s početka priče je: uloga ženstvenosti u mom životu je pijedestalna. Pamtim samo ženske dane i želim da me pamte kao ženu. I svakim novim danom htjela bih se sve dublje osjećati kao žena, boginja. Htjela bih doći do samih granica ženstvenosti i onda ih prekoračiti! Slobodna. Ljubavna. Kroz svoje tijelo, dva tijela, sva tijela. Jer isto se svjetlo žudi osloboditi u svim srcima.