U vrijeme drevnih boginja, žena nije bila samo čuvarica ognjišta – bila je svećenica prostora. Njezin je dom bio hram. Nije nosila pregaču, nego snagu ženstvenosti. Nije čistila, nego posvećivala. Svaki kutak nosio je otisak njezine prisutnosti, a prostor je disao zajedno s njom – bio je proširenje njezine duše, njezin oltar, njezino DA životu…
Danas? Danas žena često nosi teret prostora. Zove se domaćica, iako kuća često nije njezina. Pripada suprugi. Ili banci, hipoteci…
Umjesto hrama – kredit. Umjesto prostora za predah – popis obaveza. Umjesto mira žurba, nered, vječito rintanje i osjećaj da nikad ništa nije dovoljno… A ona? Ona je često nevidljiva. Umorna od borbe s nečim što bi trebalo biti njezino utočište…
Ali u njezinom srcu još uvijek postoji nacrt onog izvornog prostora. Tlocrt tog doma koji nije od cigle i betona, nego od čežnje, nježnosti i neodustajanja… od sigurnosti i mira… od vjerovanja da ljubav postoji… da je moguće imati prostor gdje može disati… gdje njezino tijelo nije kritički procjenjivano nego obožavano… gdje se njezine riječi ne lome nego slušaju… gdje ne mora objašnjavati…
Arhitektura duše stvara prostor koji se ne mjeri kvadratima, nego trenucima u kojima je osluhnuta, viđena i doživljena. Gdje je strop dovoljno visok da se pod njim protegne i zapleše u punom sjaju. Gdje se u svakoj pukotini svjetlost zadrži duže… Gdje su vrata poziv onima koji znaju ući s poštovanjem…
na koja će ući onaj kojeg voli…
U tom domu ona nije žrtva. Nije sluškinja. Nije ona koja čeka. Nego ona koja je dočekana sa zahvalnošću. Toplina koja širi. Život koji se nastanjuje. Jer pravi dom nije mjesto. Pravi dom je žena – sretna žena.
„Pravi muškarac stvara sretnu ženu. Ostali muškarci stvaraju jake žene…“ (web quote)
Jake žene imaju snagu držati sva četiri kuta kuće – ali tada više nemaju snage držati viziju doma… Jer pravi dom nije katastarska čestica… Nije prvi red do u-mora s pogledom na strepnju… Pravi dom nema kvadraturu…
Ali ima žensku arhitekturu…