Moju je obitelj napustio njezin najstariji član, jedan moj predragi prastric od 96 godina. Njegov profinjeni izraz, zvonki glas i zdrav smijeh bili su odraz njegove životne radosti, umjerenosti, sklada, ravnoteže i jednostavnosti. Dan je započinjao zdjelicom voća, vježbanjem i nastavljao ga odlaskom u dućan, ne bi li zamijenio bocu mineralne. Kad god je trebalo, preuzeo bi brigu oko praunuke. Nije prestao učiti čak ni kad mu je za čitanje trebalo ogromno povećalo. Bio je uvjerenja da ništa ne treba shvaćati preozbiljno. Osim dobre šale! Ona je bila zakon prilikom „plemenskog“ okupljanja.
Ovaj moj sitan prastric bio je div u svijetu glupog življenja, mrzovolje, strepnje, zapuštanja, neumjerenosti, lijenosti, jednom riječju – neodgovornosti. Kome u matriksu pada na pamet da preuzme odgovornost za vlastito stanje i događanje? Svi se drže kao da njihovi izbori nemaju posljedice. Oni su samo kolateralne žrtve vlastitih djela i nedjela. O tome na ekstreman način govori stanje svijesti onih u bolnicama i zatvorima.
U bolnici sam srela ženu od skoro dvjesto kila. Kosti joj pucaju pod vlastitom težinom. Oko nje neprestano zuje tri sestre: jedna je hrani, druga je presvlači, treća joj gura kolica. Ali ona ne vidi problem u sebi. Ljuta je na sve liječnike svijeta što je ne znaju smršaviti. U bolnicama matriksa nema bolesnika koji pomišlja da je možda on sam, barem jednim promilom, uzrok (i rješenje) stanja u kojeg se doveo.
A onda čitam Oliveru Ćirković koja iznosi iskustvo u ženskom zatvoru. Kaže kako svaka baba, nakon minute i pol poznanstva, pokušava objasniti da je u zatvoru nedužna. Ni jedna nije počiniteljica zlodjela. Same dobročiniteljice! Jedna takva, koja je ubila muževu ljubavnicu, izrezale je na šnicle, ispekla i poslužila mužu i njegovim roditeljima – zgraža se nad krađom. Kradljivice se zgražaju nad ubojicama, ubojice nad dilericama, dilerice nad prevaranticama i tako u krug. Jer u društvu u kojem nitko nije svjestan što čini, svi su moralisti koji sude onome do sebe.
U licemjernom svijetu, boginja više zvuči k’o Don Corleone iz filma Kum kada kaže: “Ne mogu se zgražati nad tuđim životima, previše sam šokirana i svojim vlastitim!” Ali zato se bapska ćud čudi tuđem ćudoređu. Ne znaš je li u pitanju dvoličnost ili podvojenost. U oba slučaja, riječ je o našim civilizacijskim tekovinama. A kakve su bile predcivilizacijske?
O psihofizičkom stanju i moralu megalitanca je brinula njegova prirodnost. Priroda i čovjek bili su jedno. Prividno ih je odvajala tek igra oblika. Megabalkanac je bio povezan sa svime oko sebe. On je osjećao i stablo i pticu i potok kao sebe. Povjesničar dr. sc. Goran Šarić kaže da je vinčanski kvantni um aktivno sudjelovao u kreaciji i da je njegova misao sama stvarala prostor i vrijeme. To znači da megabalkanac nije bio žrtva događaja nego njihov tvorac. Njegova je svijest tkala niti stvarnosti.
Kako megabalkanac nije gubio vrijeme u besmislenim ratovima, već ga je ulagao u umjetnost i umijeće ljubavi, razvio je mudrost. Ona ga je navela da po prvi puta afirmira „znanje kao moć“. Stoga je razmjena znanja i dobara bila visoko razvijena. Jer megabalkanac je bio fokusiran na uvećanje prosperiteta. I činio je to iz stanja razumijevanja onoga tko je.
Snažne i čiste misli protoslavena izražavale su najraniju formu ljudske svijesti i sam početak europske civilizacije. Slaveni su bili slavni. A ta činjenica i danas titra u jezgri kolektivnog nesvjesnog. No, pomućena je slikom matriks Balkana koji je „bure baruta“, prepun mržnje i jezive gluposti, nazadan i zaostao. Začeci te mračne slike sežu 6.000 godina unazad kada su nemilosrdni preci današnjih zapadnjaka napali protoslavene i stali uvoditi „novu psihu“. Dio tih megaduša odbila je uzeti oružje u ruke i braniti se. Mi smo potomci onih koji su se odlučili boriti…
Na pogrebu mog prastrica s početka priče došla je obitelj i njegov brat od 94 godine. Doskakutao je cvrkućući: „Konačno! Uvijek sam bio u sjeni svog starijeg brata, a sada sam konačno dočekao svojih pet minuta!“ Za antifašističku generaciju naše obitelji ne postoji loš trenutak za dobru šalu kakva je moguća samo u duboko zdravim odnosima. I ovaj prastric je obiteljska legenda. S njim sam netom do zore plesala na svadbi. Svaku večer sa svojom klapom pjeva na splitskoj rivi, na sedmi se kat penje pješice, kuha lagano, kuću drži čistom ali bez grijanja jer mu je vruće, te susjedima svako jutro lupa po glavi dok trči na mjestu kraj otvorenog prozora. Pitam ga: „Stric, da bi bio u takvoj snazi, kondiciji, entuzijazmu i poduzetnosti u svojim devedesetima, koliko ti vježbe dnevno treba?“ A on odgovara: „Deset minuta.“
Eto… Deset minuta čini razliku! Razliku između diva i babuna; babuške i boginje.
Baba živi nesvjesno, stvara neželjene situacije i umire uvjerena u vlastitu nevinost. Baba k’o baba drži da njezin život nema veze s njom. Ali boginja zna: moj život – moja stvar!