Zaustavi policajac Rokija:
-Vozačku molim! Što vam je u ovoj boci?
-Sveta vodica iz Međugorja. – odgovori Roki. Policajac otvori bocu i ponjuši:
-To nije voda. To je rakija!
-Čudo! Ču-do!!!
Ako nešto povezuje megalitskog i minibikini Balkanca, onda je to rakija. Danas šljivovica, nekad medovača. I navodno je u drevnih Slavena bila čudesno ljekovita jer se nije radila samo od meda nego i propolisa. Mnogi je nazivaju i medovina, što je pogrešno, jer medovina je vino s dodatkom meda, a medovača je rakija od meda.
Znalci kažu da se žarenje rakije ne smije osjetiti u grlu, nego tek u stomaku. Ako grlo peče, znači da rakija nije prava. Kažu, prava je lijek. Čak postoji i balkanska dogma prema kojoj je „čašica rakije dobra za želudac, a boca za sve drugo“. No, kakav god mit našli o rakiji, ja još nisam vidjela da je rakija neku babu pretvorila u boginju, ali sam svjedočila kako boginje pretvara u babe. I to u vrlo kratkom roku! Čudo! Ču-do!!!
I doista, babe su čudo. One su kao grudve snijega: što se više kotrljaju kroz vrijeme, to su deblje – od nakupljenih podataka! Kako ih otpustiti? Tako da im promijeniš agregatno stanje. Što je u srcu više sunca, to podaci zaleđeni u vremenu lakše hlape. Tako slobodna će, i usprkos godinama, biti manje reumatična, a više romantična.
U svojoj orbiti imam jednu romantičnu boginju. Njezine visoke godine su pročišćene od svih žali i zamjeranja, a pune mudrosti i ljepote. „Kada sam bila mala, govorili su da sam anđeo. A ja sam im odgovarala da nisam anđeo, nego bogica!“
Ova moja draga „bogica“ ima nevidljivog pomagača s kojim se svakodnevno zapričava. On joj daje savjete koji joj kroz život služe kao putokazi. Zove ga „Tip“.
U davna vremena, kad je bila djevojka, s nestrpljenjem ga je pitala: „Čuj, Tip, misliš li ti meni konačno naći muža?“. On joj je „objasnio“ da će se udati nešto kasnije, kada okusi život, te da joj „muž neće biti nešto posebno, ali za nju najpogodniji“. I što je najvažnije, pun ljubavi. I, zaista! Upoznala je muža u vrijeme koje joj je Tip naznačio, a njihova ljubav traje, eto, već više od pola stoljeća.
Za neraspoloženih dana njezino obračanje Tipu zvuči ovako: „Slušaj, danas mi nije do priče! Ajd’ bok!“
Kada se udavala, Tip joj je rekao da će rađati mušku djecu, a ona je zavapila: „Joj, samo ne više od dvojice! Uvijek sam se, naime, bojala da će doći rat pred kojim će morati bježati. Uzmem jednog sina u jednu ruku, drugoga uhvatim drugom, a kako bih trećega? Nisam hobotnica! Ne, nisam htjela više sinova nego ruku.“ Tako je, nakon što je dobila dva divna sina, njezino daljnje rađanje prirodno zaustavljeno.
Srknuvši gutljaj medovače, moja „bogica“ nastavi sotto voce: „Tip me je učio o ženama. Kaže, ako žena nema muškarca koji bi je štitio, ona sama mora štiti svoju ženstvenost kao muškarac. Ako to ne čini, neminovno postaje žrtvom agresivnih muških nagona. Štoviše, što je žena uzvišenija, to joj „ispod radara“ lakše prođu kojekakvi „gmazovi“.
Međutim, ženu, zapravo, oštećuje svatko tko je iskorištava na bilo koji način. Ako takvo ponašanje odmah ne sasijeće u korijenu, ona ostaje energetski zgađena! I to okolina nesvjesno osjeća pa reagira odbojnošću prema njoj. Sva blaga, tiha, dobra, fina – a smrdi! Pa od čega smrdi!? Od iživljavanja drugih nad njom.
Nikad ne daj na se’! Bez samopoštovanja, žena nije žena, nego tek žrtva sebičnog, grubog i hladnog svijeta. Ako se žena ne štiti na van, sva se stisne iznutra. A ona mora ostati otvorena. Jer žena je kao vrećica čaja – da bi propustila svoju prekrasnu aromu, treba joj zagrljaj tople muževnosti.“
Puno je toga moju „bogicu“ naučio njezin Tip. Ali ona kaže da svatko ima svoga tipa: „Samo ga treba naučiti slušati!“ – kaže „bogica“. „A mi toliko pričamo, kukamo, molimo, tražimo, ukratko, stvaramo buku. No, i usprkos njoj, pomoć odmah dolazi! Ali je mi ne čujemo! Jer ne vjerujemo ni sebi, a kamo li životu. U tome je stvar. Treba znati slušati. Vježbaj to! To je najvažnije. To je čudo! I u to ime – ‘nuter šnjime! Živjeli!“