Ana, medicinska sestra s više od 30 godina radnoga staža, svjedočila je bezbrojnim operacijama: otvorenim ranama, teškim zahvatima, čak i amputacijama. Nikada se nije onesvijestila – osim jednom. Ne od skalpela, ne od zvuka pile koja odvaja udove – nego od nečeg razornijeg! Onesvijestila se gledajući kako se, nakon poroda, šiva vagina žene…
Ana je svjedočila kako se ženstvenost šiva bešćutno, bez pitanja, bez sluha za bol kroz koju žena prolazi, „iglom čija bi upotreba bila zabranjena nad životinjama“. I taj ubod kao da je htio šivanjem ukloniti ono najsvetije. Da se istina ne dozna. Da svijet ostane bez najveće misterije.
U tim porođajnim, najosjetljivijim trenucima, kada žena treba biti uzvišeno čuvana, ona biva tehnički obrađena. Ta procedura otkriva nešto što medicina često previđa: da nije tijelo ono što najviše boli, nego to što ga ne vidimo. Ne priznajemo. Ne poštujemo.
Ana je pala u nesvijest u trenutku kada se ta svijest probudila. Probudila se svijest o razmjerima nesvijesti kojom se tretira žena. I to nije samo medicinski problem. To je civilizacijska rana.
Kako se ona iscjeljuje?
Prvi korak je priznanje. Da kažemo naglas: žena nije porođajni kanal. Nije stroj za rađanje. Nije biorobot koji se popravlja nakon „kvara“. Ona je prostor susreta neba i zemlje. Rana ne može zacijeliti dok se laž drži na životu.
Drugi korak je jezik. Riječi kojima se opisuje žensko tijelo treba očistiti od hladnoće, tehnokracije te vratiti poeziju tamo gdje je uvedena terminologija bez srca i duše. Dok god govorimo o „epiziotomijama“, „rekonstrukcijama“ i „zahvatima“, bez ta pritom spomenemo osjetljivost, misterij, čudo… dotle rana ostaje otvorena.
Treći korak je prisutnost u porodu. Ne samo stručnosti, već suosjećajnosti i ljudskosti. Pogleda koji vidi ženu. Ruku koje znaju biti nježne. Glasa koji zna za šapat… Porod je krvav. Gdje ima krvi, ima istine. A gdje ima istine, ima i svetosti.
Četvrti korak je povratak žene svome tijelu. Upoznavanju iznutra. Ne samo kroz udžbenike i dijagnoze, već kroz osjećaj, kontakt i iskustvo. Da osjeti da vagina nije sram ili sredstvo, nego mjesto životvornosti. Dostojanstva.
I peti, možda najvažniji korak, buđenje muškarca. Jer ovo nije samo ženska rana – to je rana odnosa. Dok god muškarac ne vidi svetost žene, ostat će dijete pred čudom koje ne razumije, pa ga pokušava kontrolirati, umjesto poštivati.
Iscjeljenje ove rane je moguće. Ne odjednom. Ne brzo. Ali počinje onim što je Ana osjetila – šok pred nesvjesnošću kojom se pristupa donositeljici života… pred zaboravom da u ženi živi boginja…
Ana je svjedočila kako se ženstvenost šiva bešćutno, bez pitanja, bez sluha za bol kroz koju žena prolazi, „iglom čija bi upotreba bila zabranjena nad životinjama“. I taj ubod kao da je htio šivanjem ukloniti ono najsvetije. Da se istina ne dozna. Da svijet ostane bez najveće misterije.
U tim porođajnim, najosjetljivijim trenucima, kada žena treba biti uzvišeno čuvana, ona biva tehnički obrađena. Ta procedura otkriva nešto što medicina često previđa: da nije tijelo ono što najviše boli, nego to što ga ne vidimo. Ne priznajemo. Ne poštujemo.
Ana je pala u nesvijest u trenutku kada se ta svijest probudila. Probudila se svijest o razmjerima nesvijesti kojom se tretira žena. I to nije samo medicinski problem. To je civilizacijska rana.
Kako se ona iscjeljuje?
Prvi korak je priznanje. Da kažemo naglas: žena nije porođajni kanal. Nije stroj za rađanje. Nije biorobot koji se popravlja nakon „kvara“. Ona je prostor susreta neba i zemlje. Rana ne može zacijeliti dok se laž drži na životu.
Drugi korak je jezik. Riječi kojima se opisuje žensko tijelo treba očistiti od hladnoće, tehnokracije te vratiti poeziju tamo gdje je uvedena terminologija bez srca i duše. Dok god govorimo o „epiziotomijama“, „rekonstrukcijama“ i „zahvatima“, bez ta pritom spomenemo osjetljivost, misterij, čudo… dotle rana ostaje otvorena.
Treći korak je prisutnost u porodu. Ne samo stručnosti, već suosjećajnosti i ljudskosti. Pogleda koji vidi ženu. Ruku koje znaju biti nježne. Glasa koji zna za šapat… Porod je krvav. Gdje ima krvi, ima istine. A gdje ima istine, ima i svetosti.
Četvrti korak je povratak žene svome tijelu. Upoznavanju iznutra. Ne samo kroz udžbenike i dijagnoze, već kroz osjećaj, kontakt i iskustvo. Da osjeti da vagina nije sram ili sredstvo, nego mjesto životvornosti. Dostojanstva.
I peti, možda najvažniji korak, buđenje muškarca. Jer ovo nije samo ženska rana – to je rana odnosa. Dok god muškarac ne vidi svetost žene, ostat će dijete pred čudom koje ne razumije, pa ga pokušava kontrolirati, umjesto poštivati.
Iscjeljenje ove rane je moguće. Ne odjednom. Ne brzo. Ali počinje onim što je Ana osjetila – šok pred nesvjesnošću kojom se pristupa donositeljici života… pred zaboravom da u ženi živi boginja…