Veza između ljepote i disanja je tako intimna da ju većina ljudi ni ne osjeti jer nikada ne udahne dovoljno duboko da bi ljepotu doista doživjela. Disanje je ulaz. A ljepota je ono što se u tom ulazu otkriva.
Kada dišeš plitko, vidiš površinu. Kada dišeš duboko, počinješ osjećati ljepotu – ne onu mjerljivu, opipljivu, simetrični, nego onu prisutnu, živu, vibrantnu, staničnu.
Znaš ono kada staneš pred nešto prelijepo – sunčev zalazak, polja cvijeća, nečiji ples – i osjetiš da moraš uzdahnuti? To ljepota zove dah. A dah otvara prostor za ljepotu.
Ljepota je iskustvo koje se udiše. Prava ljepota nije objekt – ona je doživljaj. A disanje je most između tebe i tog doživljaja. Ljepota nije nešto što pokazuješ, nego nešto što primaš. U dah. U tijelo. U pogled.
Zato žena koja diše svjesno postaje lijepa. Jer njezina prisutnost, njezina utjelovljenost, njezin dah, čine da prostor oko nje šapće: „Ovdje je nešto sveto.“ To je trenutak kad ljepota prestaje biti cilj i postaje zračenje.
Zato su najljepši ljudi oni koji su prisutni. Jer prisutnost je najveći ukras. Kad netko stvarno jest, ne treba ništa dodatno – njegovo bivanje već mijenja prostor, a tijelo postaje njegov krajolik. I disanje to zna.
I, znaš… Kad žena udahne svjesno, ona vraća svoje granice. Ali ne zidom, nego zračenjem. A zračenje ne mora reći “ne”. Ono već govori: “Približi se ako znaš kako ljubiti dubinu…”
A možda i najvažnije… Kad udahneš ljepotu – tvoje tijelo je se sjeti. I onda ti više ne treba ogledalo, ni tuđi pogled, da znaš da zračiš. Jer tvoja ljepota je disanje života kroz tebe… 