Mnogi kažu da „svijetom vladaju muškarci“. Ja se ne slažem s tim. Jer kada bi svijetom doista vladali muškarci, sve bi žene bile sretne boginje.
Biti muškarac – to je vrlina. To je snaga, smjelost, plemenitost. To je onaj koji ostvaruje svoju svrhu na dobrobit cjeline, štiti slabije i zna voljeti ženu. Ne, muškarci ne vladaju svijetom. Oni su vrsta koja je opstala u tragovima. Svijetom vladaju antimuškarci.
Biti antimuškarac – to znači biti sluga misli razaranja – razaranja političkog, ekonomskog, ekološkog, ljudskog. Svijetom vlada antimuškarac, a njime upravlja antirazum. Dokaz? Pogledaj dnevnik…
Kako je stvoren svijet antirazuma? I tko ga je stvorio? Mi…
Mi smo zaboravili tko smo – tko smo izvan okvira stvari, misli, vremena, svega vidljivog i opipljivog. Stoga iskušavamo iluziju o sebi. Živimo konstrukte uma: implantiranih programa, sustava vjerovanja, potisnutih boli, privide ograničenje, gorčine i zamjeranja.
Konstrukcije ego-uma nisu ništa drugo do pobude za ponavljanjem. To su kanali kojim je energija jednom prošla pa teži da opet ide tim putem, bez obzira da li je taj obrazac funkcionalan ili disfunkcionalan. Tako nastaje zona komfora, odnosno, beskrajni slojevi sjećanja uma – babuške unutar babuški.
Um, koji je dizajniran kao sluga svijesti, tako postaje njezinim gospodarem, svijest postaje nesvijest, mi njezine žrtve, a potom i roboti. Jer kada se naše poimanje jastva poistovjeti s ovim konstrukcijama ega-uma, vezujemo se za društvena uvjetovanja zvana „matriks“.
Obrasci potiskivanja boli upuštanjem u plitke užitke koji vode u duboke ovisnosti – mehanizmi su našeg antirazumskog ponašanja. Kao posljedica toga, većina ljudi živi u pasivnom pokoravanju matriksu. Hrane ga svojim životima koji su zaključani u kutije šibica, a koji su najčešće naslijeđeni i ispunjeni velikom patnjom. Jer se događaju u dimenziji misli.
Dimenzionalnost je stvar perspektive. To je stvar navike da na određeni način gledaš svijet. Ovako neautentični, mi ga gledamo kroz nečije tuđe misli. Um, naime, nema vlastitih misli. Tek specifičan način selektiranja i kombiniranja tuđih misli. Sve misli pripadaju bazenu kolektivne misaonosti. A svijet misli je jedini svijet kojeg poznajemo. I on nas drži u zatvoru.
Ali nismo mi u zatvoru. Mi jesmo zatvor. Babuška je zatvor. I kada postaneš svjesna zatvora i počneš se boriti sa svojim babuškama, onda postupaš s iluzijom jastva kao da je stvarna. I to te i dalje drži uspavanom. A ono što tvoj san gura u noćnu moru je (gle apsurda!) upravo duhovnost.
U današnje doba, mnogi su angažirani u nekoj od religioznih ili duhovnih praksi. No, sve te tehnike, učenja i rituali su tvorevine uma – novi sadržaji u starom patološkom mehanizmu razmišljanja. To je samo još jedan mentalni nemir koji te tjera da kupiš još jednu knjigu, platiš još jednu misu, investiraš u još jedan tretman. I opet dobivaš činjenje umjesto bivanja, vanjsko umjesto unutarnjeg.
To je stoga što imaš misao koja kaže: „moram biti zahvalnija“, „trebam se hraniti zdravije“, „moram više vježbati“, „trebam podići vibraciju“, „moram misliti pozitivno“… A sva ta „trebanja“ i „moranja“ nisu duhovnost koja je izraz ljubavi prema sebi. Upravo suprotno, to babuška sebe udara čekićem po glavi, ljevicom pa desnicom, trebam – moram, tuc – tuc. To je samo novo nasilje uma nad dušom, a koje te još više udaljavanje od tvoje stvarne prirode.
Ako želiš doći do svoje stvarne prirode, onda odustani od trebalica i moralica. Zahvalnost, vitalnost, entuzijazam, pamet… – to nisu sredstva koja trebaš/moraš upotrijebiti da dođeš do sebe. Ona jesu ti. Kada si stvarna. A stvarna si kada si izvan oblika misli. I samo tada ovo apsurdno matriks postojanje dobiva smisao.
Tvoja stvarnost je negdje u tvom unutarnjem tijelu, praznini, tišini, doživljavanju i prihvaćanju svih trenutačnih osjećaja. To stanje duše – stanje boginje – možeš iskusiti u trenucima opuštenosti. Trebat će ti puno takvih trenutaka prije nego li ih budeš u mogućnosti postići i u drugim, izazovnijim dijelovima svakodnevice.
Pritom je posve normalno da dosegneš duboke uvide u prirodu svog bića, a onda opet zatekneš sebe kako se vrtiš u starim obrascima. Ipak, posvećenim buđenjem prisutnosti, uvidjet ćeš da su mirnoća i praznina u svakom aspektu života, da mirnoća pokreće stvari i da praznina nije suprotna formi. To su kontrasti uma, ali ne i svijesti.
Kada u sebi dodirneš vlastitu istinu, vanjske će se okolnosti poravnati s tvojim autentičnim Putom. Do tada, svaka akcija koju poduzmeš u pravcu trebanja i moranja, samo će nadograditi kaos koji je tvoj um već stvorio, a iz kojeg želiš pobjeći. Svako navodno rješenje koje dolazi iz uma, stvara samo još veći problem od onoga kojeg si pokušala riješiti. Tako te um lišava sposobnosti da spoznaš sebe.
Put boginje ukazuje na nešto što ne može biti preneseno na razini uma. Stoga su sve moje riječi na tu temu tek vanjska manifestacija mog vlastitog unutarnjeg putovanja koje se odvija bez mentalnih i verbalnih oznaka i prosudbi. Nije mi namjera da te učim Putu ili da tvom umu predam informacije, već da te inspiriram da ti sama, na svoj način, potražiš svoju izvornu prirodu…