Vodim dvostruki život. U jednom se koristim sviješću i logikom; u drugom nesvjesnim i maštom. U jednom sam koordinatorica informacijskih sustava visokog učilišta; u drugom sam autorica knjiga o samospoznaji… Dugo sam mislila da ta dva života nemaju veze jedan s drugim. Međutim, rad u informacijskom sustavu donio mi je mnoge uvide o principima funkcioniranja uma, odnosno svjesnog i nesvjesnog…
Kroz informacijski sustav vode se svi poslovni procesi jednog fakulteta. Da bi to bilo moguće, potrebno ga je nahraniti informacijama i podacima te dati mu mikro i makro naredbe. Sustav funkcionira hijerarhijski. Da bi se moglo raditi na višem sloju informacija, potrebno je nahraniti i zaključati niži sloj. Jedna jedina, najbanalnija greška može izazvati kompliciran poremećaj na sasvim drugom kraju sustava. Na prvi se pogled uzrok i posljedica ne mogu povezati. Ona se može riješiti isključivo otključavanjem i pretraživanjem donjih slojeva…
Na sličan način funkcionira um. Ukoliko postoji disfunkcionalno ponašanje na vidljivoj, gornjoj razini, uzrok je uvijek u informacijama, odnosno uvjerenjima na nekoj od zaključanih, dubljih, nesvjesnih razina. Rješavati posljedice problema snagom volje, a bez uvida i razumijevanja njihovih uzroka, bilo bi isto kao da u informacijskom sustavu idete razvaljivati ekran jer vam prikazuje krive rezultate, umjesto da otključate bazni program i ispravite sistemsku pogrešku.
To u životu izgleda ovako… Elica je napunila 75 godina. Nikada nije spavala duže od 3 sata u komadu. To ju je onesposobljavalo u svakodnevnici te stvorilo nepotpun život i poprilično nervozan karakter. Međutim, nikada nije razmišljala o uzrocima svoje nesanice. Kako ju je imala od kada pamti za sebe, mislila je da je ona njezina datost i specifičnost… Međutim, slijedom okolnosti, došla je na kuač moje poznanice koja se bavi hipnoterapijom…
Elica se prisjetila događaja u svojoj petoj godini… Išla je na spavanje kada je čula glasove roditelja iz susjedne sobe. Govorili su o tome kako joj je tetka umrla. Ta ju je informacija prestravila. Još je čula oca kako kaže: „Umrla je u snu.“ Međutim, ono što je čuo njezin dječji um zadužen za preživljavanje bilo je „san je smrtonosan“. I smjesta je dao naredbu u podsvijest koja je glasila „ne smiješ zaspati!“. I ta je naredba besprijekorno funkcionirala punih 70 godina…
U nastavku hipnoterapije naredba je zamijenjena onom istinitom „san je dobar, mirno spavaj“. Četiri dana kasnije Elica se javila hipnoterapeutici i obavijestila ju da je po prvi puta prespavala tri noći za redom. Velike dobrobiti ispravka ove male greške Elica će tek otkrivati u vremenu koje je pred njom…
Zadnjih se godina na sceni popularne psihologije događa veliko osvještavanje po pitanju značenja traume u oblikovanju naših života. I to je dobro. No, pritom ne bi bilo dobro izgubiti iz vida male stvari koje nam stvaraju velike probleme (kamenčiće u cipeli), tim više što su razne terapijske tehnike toliko napredovale da se u ovakvim i sličnim slučajevima rješavaju jednom jedinom seansom. I to ne zato što su te tehnike jako moderne, već zato što su drevne, dokazane, plemenske…
Stoga je ono što me žulja u cijeloj ovoj priči oslobađanja naših potencijala to što ta oslobađanja nazivamo „terapijama“. Naime, uvjerenja sam da bi znanje o tome kako funkcionira svijest, energija i informacija trebala biti stvar empatije. U tom ih slučaju ne bi nazivali „terapija“ nego „prijateljstvo“ ili „obitelj“. Jer dobrobiti koje nudi ovakav kontinuiran način povjerljivog, opuštenog i podržavajućeg odnosa, puno su više od onoga što danas smatramo „dobrim životom”.