„Ego je neprijatelj, uništi ga!“… Ne pada mi na pamet! Trebale su mi godine da ga izgradim… Ne diraj mi ego!
Odrasli smo uz generacije roditelja i skrbnika koji nisu doživljavali djecu kao sjemenke potpunih ličnosti već kao bezličnu masu koju su svim pedagoškim silama nastojali oblikovati prema zadanim normama. Tako smo, umjesto da budemo hrastovi, ispali bonsai… Jer… kakve su norme?
Ako si svoja – spusti ju na zemlju i pokaži joj gdje joj je mjesto. Ako nisi svoja – bit ćeš moja… Ako ne uživaš u braku – onda si žrtva. Ako uživaš u braku – onda glumataš… Ako ne uživaš u samoći – onda si jadnica. Ako uživaš u samoći – onda si čudna… Ako nemaš djecu – onda si zakinuta. Ako imaš djecu – onda si otkinuta… Ako si bogata – onda si sumnjiva. Ako si siromašna – onda si nesposobna… Ako se ne sviđaš sebi – onda si oštećena. Ako se sviđaš sebi – onda si narcis… Ako nisi inteligentna – onda si glupa. Ako si inteligentna – onda si opasna…
I kako sad zadovoljiti norme!? I je li uopće normalno biti normalan!? Po meni je jedino normalna autentičnost. A ona nije moguća bez ega. Ego postavlja granice. I omogućuje ti da kažeš „Non me interesaaaaaa!!!“ Jer još nitko nikada ništa u životu nije napravio, a da je dopustio da mu baš svatko soli pamet!