„Mama, nešto mi nije dobro, već sam dva puta kihnuo“ – kaže mi osmogodišnjak. „Ajde vidi kolika mi je temperatura!
„36,9.“
„36,9!?!? Smjesta zovi hitnu!!!!“
Dječaci se klate od smješnih do smjelih, od slabih do jakih, od sebičnih do požrtvovnih, od nepouzdanih do pouzdanih, od nemarnih do discipliniranih, od besprizornih do markantnih… Ta su kretanja proces odrastanja.
Koja će strana prevagnuti, umnogome ovisi o odgoju. Na žalost, mnoge majke, pretjeranom brigom i zaštitom, sputavaju prirodan razvoj muževnosti u svojih sinova. Mame radije kastriraju nego riskiraju. Na taj način proizvode muškarce kakve za sebe ne žele. Žele tvrde, a prave mekane. Žele junake, a prave jadnike.
Jadnik, papkar, papučar, papučica, ameba, babun ili antimuškarac, naučio je da sve bitne odluke donosi mama, tata, učitelji, poslodavci, političari, stranke, generali, okolnosti, supruga! S obzirom da njegova volja nije stekla potentnost, podvodi se tuđoj volji. Do svoje odrasle dobi, on posve omlohavi. Karakterno, moralno i emocionalno postaje eunuh.
Mlohav muškarac ne može imati čvrstu pažnju. Njegove misli i riječi lete s teme na temu, bez ikakvog jasnog usmjerenja. Malo se zaigra s ovim, pa se malo zapriča s onim. A sve u prazno. Jalovo. Površno. Dosadno. Umjesto da njegova pažnja zviždi k’o strijela prema rješenju, cilju i biti stvari, ona zuji okolo-naokolo k’o muha bez glave. Zuj! Zuj! Piiiiiiiiips! Zuj! PIPS!!!
Čvrst muškarac se ne oslanja na neki autoritet, nego na sebe. On je stijena. Blek Stijena! Na njega se i drugi mogu osloniti s punim povjerenjem. To je stoga što je u sebi pronašao centar ravnoteže. Njegova točka ravnoteže je mir. On proizlazi iz samopouzdanja. Samosvijest proizlazi iz djelotvornosti. Djelotvornost iz činjenice da je preuzeo odgovornost za sebe i svoj život!
Preuzimanje odgovornosti je čin nemilosrdnog odstupanja od narodnog običaja da optužuje druge, sažalijeva sebe ili se pravi da ne čuje i ne vidi što se događa oko njega jer mu je tako lakše. To znači djelovati po zahtjevu situacije – bez obzira na cijenu ili sitne i niske interese. To možda nije lako, ali muškarcu donosi nešto neprocjenjivo – osjećaj integriteta, nezavisnosti i slobode!
Antimuškarac ne preuzima odgovornost. Kada razbojnik provali u njegovu kuću pa uperi pištolj prema njemu, ženi djeci i kućnom ljubimcu, antimuškarac gurne ženu ispred sebe i kaže: „Ajd’ ti to riješi! Ti ćeš to bolje. Znaš da ne podnosim oružje. Ja sam miroljubiv čovjek!“
Ah! Moj muškarac je tako dobar i bezopasan! Sad mi je lakše…
Bezopasan muškarac, ne samo da nije dobar muškarac – on uopće nije muškarac! Zar bi i jedan muškarac s instinktima obdarenog mužjaka dopustio da mu žena, djeca i pas postanu žrtve zločinca jer ga on neće srediti, i to samo zato da bi sačuvao svoju stražnjicu i ne bi išao u zatvor? Bezopasan muškarac je onaj čijem je egu važnije slika o sebi kao bezgrešnoj djevici, nego dobrobit bližnjih.
Kada naoružani razbojnik provali u kuću pravog muškarca, pa se GREŠKOM susretne s bljeskom u njegovim očima i očnjacima, taj tren požali što se uopće rodio. On smjesta prepoznaje neumoljivu spremnost pravog muškarca da ga smlavi golim rukama. Njemu više i ne pada na pamet da mu i dalje ugrožava obitelj i dom. Mrak se povlači pred svjetlom intenzivne muževnosti.
Intenzivna muževnost u sebi nosi spremnost da podnese i nanese bol, pa čak i ubije. Ne iz zadovoljstva, nego potrebe. Ali to vrijedi i za intenzivnu ženstvenost. Ona u opasnosti ne vrišti mužu iza leđa. To rade babe. Prava žena hladnokrvno staje uz bok svome mužu, jednako sposobna povući okidač. Intenzivna žena i muškarac – div i diva – su nerazvodnjena i stoga najopasniji vrsta ljudi.
Kako razlikovati dobrog od lošeg opasnika? Loš opasnik je nasilan. Dobar opasnik je nasilan isključivo prema nasilniku. Ili ovako, loši opasnici su kao korona virusi koji su provalili u tijelo, a dobri opasnici su kao bijela krvna zrnca u njegovom imuno sustavu. Da ima više opasnih muškaraca zdrave muževnosti, svijetom ne bi vladale psihopate. Ovako je naš društveni organizam bolestan.
Psihopate zauzimaju vladajuće pozicije matriksa. Sistem je napravljen od njih, za njih. Štite se tako da sustavno uništavaju kreposnu muževnost. Pozivanjem na toleranciju, promiču neprirodni odgoj, seksualizaciju djece i patološko ponašanje. Ponižavaju buntovnost. Kažnjavaju obranu. Provode nasilje, a stvarnu mušku snagu stavljaju izvan zakona. Izruguju se zdravom razumu.
Kao što je Srednji vijek spaljivao prave žene nazivajući ih vješticama, tako Novo Doba proganja prave muškarce, proglašavajući ih krivcima za svo zlo u svijetu. Ali za njega nisu krivi muškarci, već antimuškarci. Biti muškarac – to je snaga i mudrost. Vrlina! Ali rijetka. Jer programsku podršku matriksa ima oslabljen, razrijeđen muškarac predan novčićima, lajkićima i fensi frendićima.
I dok je ta zakržljala, stanična tvorba zvana antimuškarac norma tzv. civiliziranog svijeta, na našem brdovitom Balkanu to još uvijek nije tako, bar ne u tolikoj mjeri. Koliko god balkanoidi bili sirovi, rokasti i blekasti, oni su, za razliku od pizduna iz okruženja, još uvijek pod alkemijskom dozom testosterona. Civilizić je kao čaša vode s par kapi vina; Balki je čaša vina s par kapi vode.
Čak i civilizići priznaju da su dinarski tipovi i mediteranski likovi impozantni muškarci. A oni su sve, samo ne prosječni. Isijavaju nečim dojmljivim i neodoljivim. I kada gledaš na Balkan i Mediteran kroz prizmu muževnosti, onda nije ni čudo da se baš tu boginje tako intenzivno bude. Gotovo panično. Jer samo tamo gdje još uvijek ima nešto pravih muškaraca, boginje imaju šansu naći svoje bogoljube.
😉
*Tekst je inspiriran videom trenera poslovnih vještina Borisa Teodosijevića pod nazivom „20 osobina pravog muškarca“.