Zadnjih godina se kompletna scena popularne psihologija usuglasila oko toga da je zaljubljenost fenomen zrcaljenja i privlačenja – ne dva srca – nego dviju sjena ili ti ranjenih i potisnutih dijelova ličnosti koje unutarnji sukob premještaju na vanjsku, partnersku razinu, a što neminovno rezultira bolom i slomom – ako se taj sukob ne razriješi unutar osobe…
U prijevodu, zaljubljenost je kvalificirana kao iznenadni, destruktivni simptom prikrivenog poremećaja osobnosti koji zahtjeva opsežnu psihološku intervenciju nad oštećenim slojevima ličnosti… Ma slažem se ja s tim – u nekim slučajevima! Ali ljudi, nemojmo pretjerivati…
Mi jesmo ranjivi. Ali i obnovljivi! Porezotina na prstu sama zacijeli… Slomljena kost zaraste… Nova neuronska mreža naraste… Zašto i unutarnje ranjeno dijete ne bi sretno odraslo pod utjecajem nekih lijepih stvari koje kasnije razvijemo u sebi? Jer se u cijeloj ovoj priči vrti ogromna lova na tržištu osobnog razvoja… I zaista, ponekad je ta pomoć potrebna. Ali u većini slučajeva treba ti samo neka dobra knjiga i nešto rada na sebi… Ili, još bolje, treba ti prijatelj. Što luđi – to bolji! Da malo otkačiš… i izgubiš kontrolu… pa da vidiš kako se stvari same slažu na svoje mjesto…
Ma zaljubljenost je fenomen, a ne dijagnoza… Uh… Gdje nestade vjera u ljubav!? Jer, vjerovali ili ne, ponekad se jednostavno dogodi naj(ne)običnija ljubav… Jednostavno, ljubav… domesticus vulgaris amare…