Rodio se 15.06.77. u 16:35h u Splitu, 43.5081° N, 16.4402° E… Umro 23.03.94. u 07:30 u Osijeku… Nesreća se dogodila 07.04.21. 05:10 u Bjelovaru… On i ona su se sreli 11.09.02. u 10:15 u Zagrebu…
Svi sudbinski događaji imaju svoje precizno mjesto i vrijeme, svoje numerološke koordinate. A što ako one nisu slučajne?
Govori li to da je sudbina možda više od puke slučajnosti? Možda je ritam našeg života utkan u tkanje vremena s preciznošću koja ne pripada čovjekovoj volji, nego nečemu većem? Možda je život niz točaka u vremenu koje nas čekaju da ih dotaknemo, kao melodija koja već postoji, ali je treba odsvirati?
Znači li to da nemamo slobodnu volju? Ili smo je iskoristili napisavši partiture prije rođenja, s ključnim tonovima — ljubav, gubitak, sloboda, predaja, snaga, oprost — i onda sišli u tijelo da ih iskusimo, ne znajući točno kako će izvedba izgledati, ali osjećajući što mora odzvoniti da bi zaplesali u skladu s namjerom?
U svim tim pitanjima skriva se slutnja da postoji poredak koji nije vidljiv očima… ali se osjeti kad nešto “klikne”, kad se poklopi… kad je upravo sada bilo vrijeme za to — za pad, za čudo, za kraj, za početak, za ljubav…
Ljubav… Koliko je samo stvari moralo ispasti “tako” da bi se dvoje ljudi srelo u točno tom trenutku: koliko izbora, odluka, interakcija, netko je zakasnio, netko je rekao jednu rečenicu, netko drugi zadržao pogled… Mreža je ogromna, precizna i osjetljiva kao živo tkivo svemira… Tko to orkestrira?
Možda svijest koja se izražava kroz ritam, sinkronicitet, susret… I nije to orkestrirano samo da bi se netko s nekim sreo, već da bi se u tom susretu nešto prisjetilo sebe, da bi život sam sebe osvijestio. Tajnom brojeva…
Brojevi su kao neki jezik svemira. Svaki nosi kvalitetu, vibraciju, arhetip. Dan rođenja, ime, čak i trenutak susreta — sve se to može prevesti u brojeve koji otkrivaju više od onog što se vidi. Jer sve se može izraziti brojčano, ali ne može se sve shvatiti logikom…
Ako vjerujemo da je svemir inteligentan, onda brojevi nisu slučajni. Oni su struktura te inteligencije. Oni su kao šifra sudbine, njezin ritam. Kad ga uhvatiš, osjetiš se na svom mjestu u vremenu. I tada vrijeme ne ide protiv tebe, nego s tobom…
I možda… možda smo svi mi instrumenti u orkestru koji svira melodiju buđenja. A zašto? Možda zato jer je lijepo… Možda zato jer je to ljubav… Možda zato jer ništa manje od toga ne bi imalo smisla… 
KÖD
