Kosa je više od ukrasa. Ona je produžetak osjećaja, vremena, identiteta. Ponekad pada niz leđa kao slap prisutnosti, ponekad je obrijana do kože kao čin oslobađanja. Nekome daje snagu, drugome teret, trećemu slobodu. Prava ljepota kose nije u njezinoj dužini, boji ni gustoći — već u priči koju nosi. Jer kosa, kada je imaš, kada je nemaš, kada je pustiš ili izgubiš — uvijek je znak.
A magija… magija je u tome što je možeš ispričati na svoj način. Kosa je prirodna zaštita od topline i hladnoće, simptom snage i zdravlja, ukras i divota, simbol ljubavi i slobode, statusna legitimacija, fetiš, talisman, magija i mit. Kosa je divlji i nepokoreni duh. Kosa je antena duše. Produžetak svijesti. Nositeljica sjećanja. Iznad svega – čarolija…
Puno prije pojave matriksa, dok su šambalističkim Balkanom koračala bića blistave ženstvenosti i muževnosti, postojala su uzbudljiva vjerovanja o kosi…
Prema njima, kosa nije samo ukras, nego svetost. Ona povezuje čovjeka s drugim dimenzijama i pohranjuje čarobna znanja. Kroz kosu se odašilju molitve, primaju poruke, šire aure i bilježe čežnje.
Zato drevni iscjelitelji nikada nisu rezali kosu. Uobičajeno su je nosili pletenu pozadi, spletenu u kanale mudrosti. Razmrsili bi je samo prije rituala, kada im je bila potrebna osjetljivost na visoke vibracije. Jer raspuštena kosa nije tek prizor — to je pojava. Energetska otvorenost. Poziv prema nevidljivom.
Ratnici su činili suprotno. U običnim danima meko su hodali svijetom s raspuštenom kosom, u dodiru sa sobom. Ali prije bitke, vezali su je, čvrsto i sveto, kako njezina nježnost ne bi omekšala oštrinu i nemilosrdnost potrebnu u takvim okolnostima.
Jer kosa zna — ona pamti i štiti Zato su i žene svoju senzualnu moć skrivale skupljenom kosom. Raspuštale su je samo kad im je trebala tankoćutnost prilikom vođenja ljubavi. I tada bi nastupio trenutak: kosa bi pričala.
Bez obzira na svrhu, tretman kose bio je jednak – dugo i sporo češljanje. Ono ih je smirivalo i opuštalo. Odčešljavalo dnevne brige i noćne more. Čistilo um. Slagalo misli. Uređivalo energiju. Vraćalo snagu.
Češljanje je bilo svet i iscjeljujući čin.
Češalj nije bio alat, već predmet moći. O njegovoj vrsti ovisilo je raspoloženje bogova i boginja. Nije se davao, niti uzimao od stranaca. Bio je osoban, posvećen. Ako bi ga netko ipak dotaknuo, čistio se u slanoj vodi, izlagao suncu, punio energijom. Češalj sa slomljenim zubom bacao se bez pogovora. Jer i alat ima dostojanstvo.
Za izradu češlja biralo se snažno drvo koje provodi kozmičku energiju. Ljekovita moć stabla prodire iz češlja kroz kosu u tijelo, gdje iscjeljuje ono što duša ne može sama. Najviše čarolije bilo je u češljevima od bukve, hrasta, bora, smreke, kestena i trešnje. Dok su oni od jasena, topole, brijesta ili vrbe znali crpiti vitalnost i činiti čovjeka energetskim šupljikavim.
Novorođenčadi se rezao prvi pramen i čuvao kao zaštita. U platnenoj vrećici nosio se poput amuleta — oko vrata, oko duše, oko kuće… Trudnice se nisu šišale — vjerovalo se da škare mogu presjeći snagu djeteta… Ni bračni partneri nisu šišali jedno drugo – da ne odrežu ljubav… Ni samog sebe nije bilo dobro šišati — jer tko se može pravilno odrezati?
Vjerovalo se i da ruse kose samo vile nose. I da crna kosa skriva moć predaka, a crvena – moć vatre. Ali to je još samo sjena onoga što kosa stvarno jest.
Jer kada matriks želi stvoriti poslušnog nasilnika bez srca i pameti – ošiša muškarca na ćelavo. A kada želi posvetiti ženu religijskom sistemu – pokrije joj glavu, sakrije svaki pramen. Jer on zna ono što mnogi zaborave: kosa je moć. Prava, ženska, drevna moć. I nije lako ukrotiti ono što raste prema nebu…
Danas, kad moderna žena osjeti da joj kosa akumulira previše boli, tuge, neizrečenog — ona je odreže.
Šišanje postaje reset. Nova frizura – ažuriranje. Boja kose – nadogradnja. Frizeri postaju šamani, a da toga nisu ni svjesni. Oni dodiruju nečije energetsko polje, ostavljaju otisak svog duha u tuđoj kosi. Zato se bira frizer s osmijehom. S rukama koje čarobiraju, a ne samo kemijaju…
Kosa glasno govori o stanju našeg zdravlja i raspoloženja. Ali vrijedi i obrnuto – kakva je kosa, takvo nam je polje. Takva nam je prisutnost. Kada se kosa zanemari, splasne i naša svjetlost. Kada se kosa njeguje i voli, ona titra. I onda vibrira cijelo biće.
Kosa je poput aure – produžetak unutarnjeg sjaja. Kad se nježno provučeš kroz vlastitu kosu, ne diraš samo vlasi – diraš dušu. I u tom dodiru – energija se pomiče, vibracija se uzdiže, polje se širi.
Zato, kada sljedeći put uzmeš češalj u ruku, nemoj to činiti iz navike. Napravi od toga mali ritual. Zatvori oči. Udahni. I prođi kroz kosu kao kroz šumu sjećanja…
Jer tvoja kosa zna. Zna više nego što misliš. A sada te čeka. Da joj ponovno vjeruješ…