Djeca su prostranstva svjetlosti. Što su manja, to je njihova svjetlost čistija jer je bliža izvoru. No, ulaskom u pubertet, ta se svjetlost obogaćuje i kvalitetom svjesnosti. A ipak, ista ta bića, u jednom trenutku napuste sebe. Zašto?
Snažnu energiju malih bogova i boginja, hladno i nepopustljivo steže odgojno-obrazovno kondicioniranje, ukalupljivanje i vrednovanje. Ta se čista energija gubi, pokazujući tek znakove poslušnosti na crti jednoličnih i dosadnih nastavnih sati. Njezino dugotrajno suzbijanje izaziva grč, a on vodi u očaj.
Dijete je razočarano pasivnošću tijela i duha koje mu usporava misao. Uspavljuju um. Ali to nije san koji donosi okrepu. To je san koji je opasan za zdravlje. Jer trom um usporava životnu energiju. Deprimira organizam. Ugrožava opstanak. Pa dijete postaje nemirno. Buni se. Uglavnom u pubertetu. Prkosi drogom i alkoholom ili počinje gaziti egoističnim alatima ambicije. A zapravo tone u još dublji san. U još dublji samozaborav.
Škola nije u skladu s prirodom djece. Ona ne potiče puni razvoj zdravog, svestranog i darovitog bića. Škola je sustav programiranja u kojem udžbenik navodi, nastavnik provodi, a dijete ponovi. Dijete je samo podloga za copy-paste otiske matriksa! I tako tijelo i njegov živčani sustav počinju odumirati. Viši razredi osnovne i srednje škole prepuni su prizora djece koja leže na klupama, bezvoljni i odsutni. Većina će reći. „Kako su ova današnja djeca nezainteresirana, nepristojna i sve nižih psihofizičkih sposobnosti!“ Ali ja vidim umiruće divove.
Vidim djecu koja su pristala na gašenje iz ljubavi i povjerenja prema tzv. odraslima. Isključuju svoju božanstvenost iz odanosti nama, koji smo odustali od svoje veličanstvenosti na račun prosječnosti. Nagrađujemo njihovo samoubojstvo iz solidarnosti. Je li to roditeljska podrška? Ljubav? Zdrav razum?
Da je zdrav, vidjeli bismo u njihovoj jedinstvenosti darove, a ne dijagnoze; u njihovom otporu inteligenciju, a ne problem; u njihovim najslabijim karikama prozreli bi najveću snagu. I pronašli bi put – put u obrazovanje koje nije tuga i muka, nego strast i rast. Jer sva su djeca darovita. A darovitost je skup raznih talenata.
Da bismo kod djece razvili jednu sposobnost, potrebno je razviti sve njihove sposobnosti. Da bismo stvorili stručnjaka, potrebno je razotkriti čovjeka, osloboditi ga u cijelosti, razviti u ukupnosti. A za to su im kao učitelji potrebni eksperti, a ne obrazovni birokrati.
Zašto je razvijena i harmonična ličnost boga i boginje tako privlačna i plodna? Stoga što jedino ona može prepoznati harmoniju svijeta kao višu vrijednost, te čuvati njegovu ljepotu i cjelovitost.
(Hvala, M.P. Ščetinjin!)