Sinkronizmi. Telepatija. Teleportacija. Telekineza. Bilokacija. Pojavljivanje. Nestajanje. Manifestiranje. Paralelne dimenzije. Kvantni skokovi… sve me to oduvijek privlačilo i uzbuđivalo. I na opće čuđenje moje okoline, bilo mi je lako prihvatljivo. Štoviše, suzdržana sumnjičavost većine ostalih bila mi je neshvatljiva. Kako to nekom može biti upitno!?
Sve te mogućnosti, kao i još puno drugih koje smo zaboravili, shvaćala sam tek kao alate jednog istinskog čuda – čovjeka! Čovjeka koji je stvoren na izvoru ekstaze, koji se rodi i raste uz pomoć bezbroj inteligentnih procesa, potom stvara, razara i stvara veličanstvene stvari u materijalnom svijetu, znanosti i umjetnosti, a onda napravi prijelaz kroz tzv. smrt u nešto drugo i „nestane“ negdje u svemiru.
No, najtajanstveniji i najčarobniji mi je ipak odnos žene i muškarca i sve ono što on nosi ili bi mogao nositi. Ja postojim! Mene vlastito postojanje toliko začuđuje da mi je pored toga svaka priča o kvantnim skokovima, iznenadnim iscjeljenjima, uskrsnućima ili vanzemaljcima i alternativnim svemirima, tek mali macchiato. Ja jesam.
Ako ja postojim, a postojim, onda kvalitetu postojanja dijelim sa svime što postoji – povezana sam sa svime što jest. Povezana sa svim bićima, stvarima, prostorima, vremenima, dimenzijama, energijama, vibracijama. Povezana, a ipak posebna. Kakva beskrajnost! Kakva sloboda! Kakva moćnost! Kakve mogućnost… Ma kako može više od toga!?