Protječe već neko tisućljeće kako se u svijetu vodi jedan nevidljivi, monstruozni i od budne svijesti skriveni rat – rat muškaraca protiv žena.
No, da bi shvatili sveprisutnost ove priče, krenimo od rata bliske nam prošlosti, onog koji se događao devedesetih na prostorima Hrvatske, BiH te Kosova…
Ispod oklopa hipnotizirajućeg ponavljanja nacionalnih naziva sukobljenih strana, s vremena na vrijeme bi u javnost procurile informacije o silovanjima. Ona su vršena stihijski, ali i organizirano, javno, sustavno i masovno. Često bi osoba bila silovana grupno ili na očigled obitelji. Žrtve su bile uglavnom žene, čak i starice, ali i posve mala djeca. Ponekad bi iživljavanje trajalo do smrti…
Zbog zavjere šutnje nemoguće je odrediti točan broj silovanih. No, grube procjene govore o više od pedeset tisuća žrtava – iz svih etničkih skupina koje su sudjelovale u ratu. Ali i o isto toliko počinitelja. Tko su oni? S obzirom na njihovu brojnost to može biti netko od rođaka, susjeda, kolega, muževa prijateljica ili očeva prijatelja naše djece.
Kako prolaze tako nezapaženo? Lako! Silovatelji i zlostavljači svih vrsta se posve uklapaju u sustav. Štoviše, oni su isto što i sustav. I zato zaštićeni od sustava. Silovatelji nisu nastali pet minuta prije rata. A nisu ni nestali pet minuta nakon rata. Ne! Oni su uvijek na dužnosti. Samo što je to u ratovima očito, dok je u miru tiho, perfidno i sveprisutno. Kako je to moguće?
Moguće je ako riječ „silovanje“ zamijeniš, na primjer, pojmom „djelovanja u službi općeg dobra“. Uostalom, ne govore li i mediji da se rat vodi zbog „prijetnje za sigurnost“, „širenja demokracije“, „opasnosti od terorizma“, „zaštite braće“ ili „božje pravde“?“ Postoji cca. pet opravdanja na osnovu kojih se provodi istrebljenje ljudi, njihovih voljenih i domova. „Za opće dobro“…
Danas smo svjedoci toga kako se ljude lišava druženja, dodira i bliskosti – za „opće dobro“; policija mlati prosvjednike – za „opće dobro“; znanstvenici prilagođavaju studije društvenom inženjeringu – za „opće dobro“; socijalne službe otuđuju djecu od roditelja – za „opće dobro“; državni mediji ponavljaju notorne laži – za „opće dobro“; interesi krupnog kapitala proždiru male ljude, poduzetnike, male države – za „opće dobro“…
Matriks je sustav u kojem klase siluju mase.
Preduvjet silovanja je osjećaj nemoći.
Sredstvo silovanja je strah.
Posljedica dehumanizacija.
Za „opće dobro“…
Zahvaljujući takvom sustavu, nakon ratnog, neprijateljskog silovanja, započinje drugo „prijateljsko“ silovanje. To je ono kada vlastita država ignorira žrtvu pred zakonom, a počinitelja abolicionira. To je ono kada se okolina usmrdi od nerazumijevanja, a najbliži potraže krivnju u samoj žrtvi pa je u skladu s njom i osude pa se tako riješe vlastite nelagode, a s njom i empatije.
Nadalje, zahvaljujući tom i takvom sustavu, u tzv. mirnodopskim uvjetima tužbe za maloljetničko silovanje ili silovanje na spojevima nestaju sa sudova zbog nedostatka dokaza, seksualne ucjene na poslu su uobičajene, silovanje u braku se ismijava, a spuštanjem dobne granice seksualizacije maloljetnika legalizira se silovanje djece.
Tko je kriv za to? Muškarac? Ne, on je vrlina, plemenitost i čast. Antimuškarac? Ne, on je „nemoćnik u pameti“. Da bi netko silovanjem ubio dušu drugog bića i posve ga degradirao kao ljudsko biće – to ne može učiniti čovjek. To može učiniti samo zlo u svom suštinskom obliku – zlo koje je toliko prevladavajuće da se većini čini kao da i ne postoji ništa drugo.
Žena, kao suptilnija tvorevina postojanja, devastirana je mehanizmima silovanja. Čak i žene koje nikada nisu bile fizički silovane, imaju osjećaj kao da jesu. Sam pokušaj seksualnog napada od kojeg su se uspjele obraniti čini da se osjećaju zgađeno. Većina drugih osjeća se silovana obavezama, nesigurnom egzistencijom, poslovima koje mrze, muškarcima koji ih ne doživljavaju…
U tom i takvom svijetu nije onda ni čudno da je žena-boginja tek mit. Naivna maštarija. Predmet sprdnje. Nebuloza! Preživljava samo ona s nizovima oklopa, slojevima babuški. A napreduje ona koja u sebi stvori višak testosterona – babetina! Ta gazi sve pred sobom. Bez milosti! Jer, od kada je nestao čovjek, u ženu se uvukao strah. On je postao prezir, a on mržnja. Ubojita…
Jer gdje je sva bol i užas silovanih? Ako je nešto nevidljivo ne znači da ne postoji. Ništa ne nestaje! Sve je tu – u zraku kojeg udišemo. To je atmosfera u kojoj živimo. U pokušaju da dođu do „kisika“ ljudi mahnito mantraju „ljubi svoga neprijatelja kao samoga sebe“ ili „šalji ljubav svima“. Ali spomen ljubavi u svijetu silovanja izaziva mučninu… I stvara djecu…
„Djeca ljubavi“ nadomještaju se „djecom mržnje“. Nesretnom, bolesnom, disfunkcionalnom djecom. Ali eto, masovnost i sveprisutnost droga, raznih drugih ovisnosti, virtualnosti, tuposti, ravnodušnosti, malodušnosti, neempatičnosti… – narkotiziraju bol koja bi bez sedativa vjerojatno razorila sustav u kojem živimo. Bilo bi neizdrživo. Kao što i je…
Ima li izlaza?
Uvijek…
Prestani slušati medije.
Slušaj svoje osjećaje.
Prodiši do svoje ljudskosti.
I ostani uz nju…
SVIJEST O ONOME TKO ZAISTA JESI IMA SVOJE VLASTITE NEDOKUČIVE MEHANIZME KOJIMA DOVODI STVARI U SVOJE PRIRODNO STANJE SKLADA I CJELOVITOSTI.
Ovo nije nešto što možeš shvatiti čitajući ove riječi.
To je stanje koje možeš razumjeti samo dovodeći sebe u realnost mira.
To je dobro.
Ali nije dovoljno da riješi probleme.
Ipak, unutarnji mir je prvi korak u pravom smjeru…