Dogodi se tako da babuška ima problem za koji baš nikako ne nalazi rješenje. Štoviše, vrteći se u krugu poznatosti, moguće da babuška „rješava“ problem čineći još više onoga što joj škodi. Jer babuška se oslanja na um. A um je vrtuljak. Samo se pravi da nekud ide…
Um se može kretati samo postojećim kružnim obrascima. Za novi put koji bi vodio rješenju potrebna je nova informacija. Da bi ona bila primljena, potrebna je friška energija. A da bi se ona pojavila, potrebno je očistiti se od trule energije starih uvjerenja.
Vrlo je vjerojatno da je za babušku rješenje ona opcija za koju je najmanje otvorena. Moguće da baš nju doživljava kao kaznu. Jer rješenje je na kontra strani od problema. Ima suprotan naboj. Kao kada netko ima narušeno zdravlje zbog ovisnosti o slatkom, pa za čišćenje treba gorko. To nije kazna nego balans.
Opcija rješenja nikada nije bučna, agresivna ili nametljiva. Tako se ponašaju samo opcije koje vode u problem. One su uvijek zavodljive, blještave, ljepljive i nestrpljive. Dapače, put rješenja je najčešće tih i diskretan. Ne prisiljava babušku da baš on bude odabran, ali joj se ipak dosljedno ukazuje negdje na periferiji svijesti.
Ukoliko ga babuška ipak fokusom privuče bliže sebi, rješenje je tako djelotvorno da ostavlja samo zapanjenost nad vlastitom tvrdoglavošću da sami sebe držimo u zoni problema. „Zašto to nisam prije učinila!? Kako to nisam prije vidjela!?“ lupa se babuška po čelu.
Zato što se nije oslanjala na mir u sebi već na um koji je nemir. Zato što nije vjerovala boginji u sebi čija tihost jedina ima moć premještati fokus uma u pravcima koji se, zbog uvjetovanosti, ne uzimaju u obzir.
A boginja posjeduje obzirnost. Jer to je još jedna lijepa kvaliteta duše zbog čijeg se zaborava svijet vrti na ivici katastrofe. Ali srećom, eto, dani su nam problemi da probude i razviju ono najbolje u nama…