Tijekom životnog putovanja, čovjek više puta naiđe na raskrsnice koje bitno određuju njegovu sudbinu… No, sjećam se nekih na kojima bih ja strastveno izabrala jedan smjer, a život bi me prisilio na upravo suprotan. Koliko god se opirala tom smjeru, on bi iznašao nevjerojatne načine da napravi po svom… Nakon nekog vremena, ponekad čak i godina, shvatila bih da mi je njegov smjer donio neuporedivo veća dobra nego li što bi mi donio put koji sam sama birala…
Na primjer…
Moja obitelj i ja odabrali smo selidbu u jedan grad, no okolnosti su nas stegnule tako da smo bili prisiljeni preseliti u drugi grad. Opirali smo mu se rukama i nogama… I dok smo mi plakali za stanom kakvog smo za sebe zamislili u jednom gradu, život nas je pritjerao u drugi grad, stan i kvalitetu življenja koja je bila van dometa naših želja i mašte…
Kad je trebalo odabrati studij, nisam znala što želim, ali sam precizno znala što ne želim… Spletom okolnosti, upisala sam to što ne želim i bila pet godina očajna zbog toga… Mjesec dana prije obrane diplomskog rada pojavio se neobičan natječaj za posao. Tražili su isključivo apsolvente s mog fakulteta… Prijavila sam se… i krenula u pravcu, ne samo svog posla iz snova, nego vlastite svrhe koja me beskrajno usrećuje…
Potrošila sam godine boreći se za vezu koja nije vodila nikamo… A onda je u stan iznad mog doselio netko koga sam pokušala izbjeći na sve moguće načine… No, bio je neizbježan pa sam na kraju dobila dar kakav mi nikada nitko nije uspio dati… Već više od dvadeset godina ga raspakiravam s osjećajem oduševljenja i zahvalnosti…
Gledajući na ovaj način svoje prošlo „ja“, imam osjećaj kao da mi život usmjerava buduće „ja“… I pitam se… što ako nije prošlost ta koja određuje našu budućnost, već je budućnost ta koja određuje našu prošlost?
To bi onda značilo da je naše buduće „ja“ ono koje je “izmislilo” sve naše prošle idole i heroje. Znači da svi oni od kojih smo sa žarom učilu predstavljaju odraz našeg budućeg „ja”…
Ako je tako, onda je lako predvidjeti budućnost: kakvi uzori – takva budućnost!
I još nešto… Da bismo stigli do onoga što najviše želimo, moramo proći stazom koju najmanje želimo. To je jedini način da izađemo iz uske zone komfora… da rastemo… prema onom sebi koje je izvan privida vremena… 