Ono što hrani polje nije ono što dolazi izvana – nego kako ti iznutra držiš prostor. Jer tvoje polje nije samo tvoja energija. To je odjek tvoje unutarnje istine. Kada ga njeguješ kao svoj sveti prostor, ono raste, širi se, zrači.
Njegova su hrana tišina, zahvalnost, prisutnost, istinitost i radost.
Tišina koja nije bijeg.
To nije ona tišina kad šutiš jer si povrijeđena, nego tišini u kojoj si prisutna. U kojoj ne ispravljaš ništa. Ne tražiš odgovore. Samo dišeš. I jesi. Ta tišina vraća polju njegov ritam.
Zahvalnost bez očekivanja.
To je ono kada zahvaljuješ, ne zato što si nešto dobila, nego zato što prepoznaješ ljepotu već prisutnog. Zahvalnost ne mora biti riječ. Ponekad je samo pogled ili dlan na grudima. Polje tada postaje mjesto privlačnosti, ne potreba.
Tjelesna prisutnost.
Tvoje polje voli kada nisi samo u mislima. Nego kada dlan osjeti kožu. Kada stopalo zna da hoda. Kada tvoj dah ne bježi. Tada polje zna da ima dom.
Istinitost bez grubosti.
Kada izgovoriš ono što osjećaš, ne da bi nešto postigla, nego da bi ostala čista iznutra. Istina, izrečena s ljubavlju, njeguje polje kao fina kiša tlo.
Radost bez razloga.
Ne euforija. Ne performans. Nego ono sitno titranje srca kada vidiš macu na suncu, kada osjetiš miris kave ili svježinu čiste posteljine. Polje tada postaje lagano, protočno, svjetlo.
Polje se njeguje kao vrt. Ne da bi bilo savršeno, nego da bi bilo živo. I kad god zaboraviš, vrati se nekom od njih – tišini, zahvalnosti, prisutnosti, istini ili radosti. Ne trebaš sve odjednom. Dovoljna je jedna iskra da polje ponovno zaživi. Ono samo traži da budeš tu…