Prolazi Roki pokraj prosjakinje. Ona ispruži ruku prema njemu i kaže: „Pomozi mi! Nisam ništa jela danima.“ Nato joj Roki brižno odgovori. „Moraš jado, makar na silu. Mooooraš!“
Mnogi današnji minibikinibalkanci imaju manje kulture nego li jogurt iz Lidla. Kada pokušam zamisliti suprotan lik, zamislim megabalkanca. To je lik koji „kuži stvari“ i čini „pravu stvar“. Međutim, informacije o Balkancima iz vremena megalita su šture. Stoga posežem za maštom. Moj pristup prapovijesnom Balkanu nije znanstveni, nego intuitivni. I u tome si uzimam svu slobodu koju moji osjećaji mogu zagrabit, a da mi pritom sve to skupa ima nekog smisla u okviru povijesnih fakata.
Jedna od znanstvenica koja nam je ostavila vrijedne povijesne nalaze je arheologinja Marija Gimbutas, litvanka s američkom diplomom. Decenijama je svoj istraživački fokus držala na neolitu ovih naših prostora. Ona piše da je u to doba, sve što je bilo u vezi sa ženom, bilo sveto – kako tijelo, tako i seksualnost. Vjerovalo se da je snaga boginje u svakoj ženi. Boginja je mogla oblikovati svijet, ovisno o čistoći ženinog uma i srca.
Čistoća i privlačnost bile su gotovo istoznačnice. Stoga je glavni „posao“ žene bio biti privlačna. Vođenje ljubavi sa ženom njegovane privlačnosti je za muškarca značilo moć. U ranoj fazi matriksa, kada je muškarac tek stjecao nadmoć – crpio ju je iz boginje.
U svijetu boginje, piše Marija, nije nedostajalo sreće i uživanja. Boginja je bila prisutna u svakom činu koji donosi radost, a posebice u stanjima ekstaze. Oni su se najčešće izazivali plesom, pjevanjem, ritualima rođenja i opraštanja s umirućima, te ljubavlju. Ljudi su častili boginju vođenjem ljubavi, a ona im je zauzvrat darivala užitke. Ti snažni događaji su omogućavali izravan dodir s boginjom.
A onda se, prije pet i pol tisuća godina, pojavio matriks. On je donio principe muškog boga. S njim je došla i hijerarhija. Dominacija je zamijenila partnerstvo; natjecanje suradnju; neravnopravnost ravnotežu. Tisućljeća mira zamijenjena su tisućljećima rata. Dok je pretpovijesna umjetnost oslikavala prizore davanja života, povijest umjetnosti donosi prizore oduzimanja života. Nekako smo i duhovnost povezli s bolom. Suprotno putu boginje, put do boga postala je patnja.
Boginja je među ljudima i u ljudima, bog je izvan i iznad ljudi. Bog je nebeski, boginja zemaljska. Bog je u neprijateljstvu s tijelom i prirodom, boginja je u skladu. Ali bog je svladao boginju. Nije se mogla boriti protiv njegove agresivnosti, posesivnosti, ljubomore i osvetoljubivosti jer bi i sama takvom postala – piše A.P. Kezele u knjizi „Povratak boginje“.
Svijet se promijenio. Društvo rušitelja najprije je uzelo prevlast nad životinjama (pojava stočarstva), a potom i nad ženama (pojava braka). Žena se koristila za rad i rasplod. Ubijajući Ženu u ženi, ubijao je Muškarca u sebi. Da bi preživio (auto)destrukciju, muškarac je, osim štita, počeo stvarati i emocionalni oklop. Postao je neosjetljiv. Društveni sistem koji je potom počeo stvarati, institucionalizirao je njegove traume.
Svijet je pretvoren u umobolnicu, a boginja u babu. A onda su joj dana i neka prava. Tako današnje žena, ukoliko želi karijeru, ima pravo postati muškarac. Ukoliko želi muškarca, i opet postane muškarac. Ona prilazi prva, prihvaća poziciju druge, ostaje zadnja. Ona kruži uznemirenim pogledom okolo, ne bi li uhvatila pogled muškarca, a kad uspije, zuri u njega k’o pijavica. Šalje mu piće, pa istrčava s upaljačem. Zabavlja ga neukusnim vicevima, pa se grohoće k’o da grokče, lupajući kriglom o šank. Jel to žena ili Šrek!?
Previše priča i forsira. Ponekad igra igru „spasi me“, a ponekad psihoterapeutice ili mamice. Nervozna je, nestrpljiva i neodmjerena. Izdala je vlastitu tajanstvenost za transparentnost. Eksplicitnošću nudi muškarcu da prebrzo dobije previše. Onda „lovinu“ smjesta učini središtem svog života, a potom sve zabiberi dramom. Jer ako nema drame, kao da nema ni ljubavi. I to, „bezuvjetne ljubavi“. To znači da će se pretruditi, sve dok odnos ne ode u totalnu neravnotežu. A kad počne pucati, tada će njezina domišljatost postati zajedljiva, zvučat će cinično i djelovati depresivno.
Ukratko, ova se babuška dovela do ruba živaca. A tu ju je doveo pogrešan prvi korak – prišla mu je prva i sve mu olakšala. Time je, ne samo zeznula lovca u muškarcu, nego se i uplela u sve ono što se je ili nije trebalo dogoditi. A to će je tijekom vremena neizbježno koštati i to tako što će je on, ili loše tretirati, ili će prema njoj postati ravnodušan. Naposljetku će se okrenuti ženi koju uistinu želi i ostaviti „poduzetnicu“… koja će se pretvoriti u prosjakinju… ljubavi…
Da li je moguće da smo nekad bile boginje, a danas takve očajnice? Možemo li se izliječiti od toga?
Prolazi Sveti Roki ulicom i sretne prosjakinju. Ona ispruži ruku prema njemu i kaže: „Pomozi mi!“ „Hoću!“ kaže Sveti Roki „Reci mi jednu želju i ja ću ti je ispuniti!“ U uvelom pogledu prosjakinje zaiskri nada: „Želim biti boginja!“ Sveti Roki zavrti glavom: „Ne to, babice! Zaželi neku realnu želju!“. Sirotoj babici malo spljohne raspoloženje, ali joj onda nada opet uđe na stražnja vrata: „Želim da mi daš muža uz kojeg ću se osjećati sigurnom, zaštićenom i voljenom, želim da je obrazovan i bogat, smiješan i zabavan, da je snažan, a opet nježan, da ima autoritet i hrabrost, da je slobodan, vjeran i da je…“ „Stop, stop, stop!“ nemoćno podigne ruke Sveti Roki. „Aaajmo ispočetka… Kakva boginja želiš biti?“