Svi slojevi sadržaja uma su proizvod misli. Misao je stvorila izvanredne stvari. Uglavnom tehnološke. A misao je izmislila i religije. Biološki, psihološki i emotivno, mi smo tisućama godina programirani mislima. Stalno ponavljamo njihove iste obrasce. Prestali smo učiti. Da li je mozak, koji je vjekovima kondicioniran, uopće sposoban učiti i trenutačno se preobraziti u potpuno novoj dimenziji?
Filozof Krishnamurti kaže – ne! Nema tu elastičnost. Postali smo kruta, repetativna, mehanička stvorenja. Mi smo skupovi reakcija. Nizovi obrazaca. Uvjetovane jedinke. Ukratko, babuške.
Vjerujući da smo odvojene jedinke, borimo se od rođenja do smrti. Tako smo programirani. I tako smo prihvatili. Nismo se ni zapitali da li je moguće živjeti bez konflikta? Iz generacija u generaciju prenosimo program da je rat dio naše prirode, da preživljavaju najjači. „Cijela priroda je u borbi, veliki jedu male“ – to je naš argument!
A i napredak se, navodno, događa kroz tržišno nadmetanje. Da li babuška uopće ima i jednu misao koja je odvojena od kolektivne svijesti. Koliko je novih misli ona rodila? Koliko i stroj za fotokopiranje. Gotovo sve je tuđa misao.
I strah je misao. Potraga za zadovoljstvom je kretanje misli koje su proizvedene propagandom. Bol, patnja, krivnja, kajanje, usamljenost. Sve te misli su dio memorije koja protječe kroz naše umove kao planetarna rijeka kolektivne svijesti. A mi ih prihvaćamo bez pitanja. Kao svoje. Stapamo se s teretom vjekova tuge i boli kao da je osobnost. I zaključavamo ga u tijelo. Tako to radi antirazum. Kako ga otključati?
Distanciranjem od svih sustava učenja, vjerovanja i vanjskih autoriteta. Preispitivanjem svega. Novim, stvarnim razumijevanjem. Spoznaja djeluje. Poništava. Oslobađa. I zato se boginja educira. I pita se, da li postoji nešto sveto iza misli? Nešto što se ne može pokvariti? Što je vječno?
I ljubavno…