UMRI ŽENSKI

U nedostatku vlastitog iskustva svemira, sklona sam povjerovati pametnim glavama koje kažu da živimo u mentalnome svemiru kojim vlada zakon misli, odnosno, uvjerenja. Stoga je autosugestija zapravo Agencija unutarnjih poslova. Ona investira u misaone oblake. Kada se oblaci zgusnu, postanu situacije.

Njezini su agenti riječi. Što su njihova ponavljanja duža i intenzivnija, to su uvjerenja koja nastaju dublja. Na taj nas način za cijeli život oblikuju kritike iz djetinjstva, i to onih ljudi od kojih u zreloj dobi ne bi ni pohvalu primili. Izgovorene riječi, naime, ne ostaju u prošlosti, nego odlaze u budućnost. Tako nam je današnja situacija rezultat nečijih prošlih riječi koje su postale naša uvjerenja.

Između uma sretnog i nesretnog čovjeka nema razlike u materijalu. Razlika je u sadržaju – u onome čime smo dozvolili da se posuda uma napuni. No, kako matriks ima snažan asimilacijski potencijal, prosječan čovjek prihvaća ono što mu vršitelji dužnosti sustava ulijevaju u um i to prepričava. Ali slobodan čovjek sam stvara priču onoga što želi doživjeti. Sad na scenu stupa zakon vibracije.

Vibracija je jezik stvaranja. Međutim, vibracija ne razumije: ovo hoću, a ono neću. Vibracija razumije samo pažnju. Za nju pažnja znači „da, to hoću, daj mi još toga!“ Vibracija uvećava objekt tvoje pažnje, bez razlike da li je to nešto što želiš ili čega se bojiš. Stoga je važno neprestano promatrati svoje misli, kontrolirati pažnju i birati riječi…

Bla, bla, bla…

Ne znam kako vi, ali meni je puna kapa i vibracije, i manifestacije, i kontrole, i trebala bih ovo, ne bih smjela ono… Sve je to OK u relativno stabilnim uvjetima. Ali, majke ti mile – naporno je! Stalno moram paziti. Trebalo bi mi nekoliko života da ovim Must Do procedurama ispravim krive Drine. Osim toga u trenucima krize, ne mogu se sjetiti ni jedne pametne…

Kada me zaboli zub, smjesta oglupim. Samo urlam, zapomažem, gutam tablete i psujem sve po spisku. Svaka uzvišena ideja, pozitiva, koncept ili mudrolija, u tom je trenutku udaljena od mene milijune svjetlosnih godina. Ma goni priču! Trebam samo olakšanje. Ako bi u tom trenutku opstanak svijeta ovisio o mojoj dobroj vibraciji, zasigurno bi propao. A ne propada! Kao ni ja…

Stoga, u ovoj školi strogo kontrolirane vibracijske duhovnosti nešto ne štima! Jer dobrobit nije i ne može biti privilegij onih koji su „pokršteni“ knjigama, informacijama, tehnikama, ispravnim frekvencijama ili disciplinom kičme. Pomoć mora biti nešto toliko elementarno, univerzalno i dostupno da djeluje i na nepismene, i na novorođene, i na maloumne, i na onesviještene.

To mora biti isto ono što omogućava biljci da cvjeta, novom danu da se pojavi ili djetetu da raste. To nije stvar napora, namjere i kontrole. To je ono što nas je stvorilo. I po toj istoj stvaralačkoj volji svaka babuška jednom procvjeta u boginju. Razvoj se događa svima. Sam od sebe. Osim… Osim ako na tom putu netko nije postavio rampe i zamke…

Kad govorim o blokadama, uvijek se sjetim kineske tradicije sakaćenja žena vezivanjem stopala kako bi ona ostala sitna, dječja. Djevojčice su od pete godine bivale podvrgavane okrutnom tretmanu lomljenja prstiju i njihova priljubljivanja uz tabane. Cjeloživotno podnošenje stravične boli bilo je jamac da će žena bespogovorno slušati svoga gospodara i tako mu biti krotka supruga.

Ova je patologija trajala stoljećima zahvaljujući sustavu koji ju je normirao kao „lijepu i poželjnu“. Barbarstvo? Ako je, da li je okrutnije od svih kirurških instrumenata i igala kojima se podvrgavaju današnje žene u estetskoj i svim drugim industrijama? I zašto to čine? Jer nam je svaki segment života normiran… Čemu te, takve i tolike norme?

Kako nekad, tako i danas sve norme su tu iz samo jednog razloga – radi poslušnosti gospodaru. Matriks norme su toliko tiranske da je borba za uklapanje u norme stvar preživljavanja. Kada si u „modu“ preživljavanja, neš majci ni disanja, a kamo li opuštanja. A opuštanje i prepuštanje je jedino što trebaš kako bi ponovo uspostavila svoje prirodno stanje sklada i cjelovitosti.

Stoga na putu od babuške do boginje ne trebaš ni jednu knjigu, tehniku ili disciplinu. Ništa! Ako ih ne odbaciš na vrijeme, postaju ti prepreka i teret. Put boginje je put dekompresije. Put otpuštanja svega što te normiranjem negira i sakati. Dok ne postaneš lagana i čista kao dijete. Ili Isusovim riječima: „Ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“

Djeca se lako smiju. Nasmij se i ti! Smijeh je točka preokreta. Um je primio poruku mišića lica. Ona mu kaže: „Sve je uredu, odmori se, zaslužio si. Sada ja/svijest preuzimam odgovornost.“ A onda pogledaj svoje ruke, pogledaj zvijezdu, pogledaj dijete. Ništa nisi napravila – a oni ipak postoje. Netko se već pobrinuo za sve. I čini to savršeno. Život zna što radi. Život je pouzdan. Norme nisu…

Lezi. Opusti se. Osijećaj! Nemoj zamišljati pozitivne osjećaje. Dopusti im da budu kakvi zaista jesu. Ne moraš se više praviti kao da ih poznaješ. Jer ih ne poznaješ. To što poznaješ su represijom deformirani osjećajni batrljci. Neka ti se osjećaji sada konačno sami predstave u svojoj prirodnoj veličini. Tako sazrijevaju. A i ti sa njima.

Dozreli osjećaji nose u sebi svo znanje koje ti je potrebno za svrsishodno djelovanje. Knjige i tehnike to znanje nemaju. Tvoji autentični osjećaji imaju.

Dopusti da te osjećajni život vodi muški. A ti umri ženski. To znači bez borbe! Jer u toj predaji zapravo umire samo normirana, babuškasta struktura tebe. UMIRE TVOJA MRTVA PRIRODA! Tada dolaziš do baznog osjećaja. On je mir. On je živ. U tebi više nama sukoba.

Lijepo mi je – kažeš.

Sada si bez otpora i očekivanja spremna dopustiti da bude šta bude.

Stvari se ionako događaju same.

Zapravo, ne sve stvari.

Samo one ponajbolje…