Taj je dan izgledao kao ravna crta. K’o da je netko stisnuo jedan ton na klavijaturi, pa on tuli u beskraj, toliko monotono da otupiš. Sjedim u polupraznom kafiću i pijuckam čaj od jabuke i cimeta s medom. Uto se otvaraju vrata, a na njima se pojavljuje wauuu lik. Sestro mila, kakav hollywoodski prizor! Dok on, k’o na usporenom snimku, prilazi znancu, onaj je prvotni jednolični ton odjednom postao revijalni ton. Ali što je ovo!? Na njegovu bi impresivnu pojavu čovjek očekivao soundtrack iz filma „Top Gun“. No, sve što se moglo „čuti“ dok su on i frend bili „u kadru“ moje „kamere“ je pozadinska glazba iz filma „Glup i gluplji“.
Kao uživateljica dobrog soundtracka, zapazila sam da je jedan od glavnih aduta vrhunskih filmova savršeno prilagođena pozadinska glazba. „Atlas oblaka“ bez Sexteta, „Legenda o jeseni“ bez muzike Jamesa Hornera ili „Gladijator“ bez Hansa Zimmera, zasigurno ne bi bilo to što jesu. Uostalom, pokušaj zamisliti da se u „Titaniku“, umjesto songa „My Heart Will Go On“, u pozadini čuju dječje rođendanske pjesmice – sugerira Barbara de Angelis koja je puno govorila o vibraciji i glazbenim matricama u svojoj knjizi „Alkemija duše“. Ako slika i ton nisu usklađeni, film gubi vjerodostojnost i postaje sprdnja. Ako jesu, doživljaj je blockbusterovski.
Sve ovo pričam stoga što svaki čovjek ima svoj soundtrack. Njegova se pozadinska glazba ne čuje – ali se osjeća! Ako pojava i soundtrack nisu usklađeni, osoba ostavlja dojam lažnjaka. U suprotnom kažemo da je lik „baš pravi“. Nečujna glazba koju „ispuštaš“ je odgovor na pitanja: zašto ljudi reagiraju na tebe na neshvatljive ti načine? Na primjer…
Visoko si obrazovana, stručna i efikasna. Funkcioniraš organizirano i ambiciozno. Međutim, sva promaknuća, povišice i bolja radna mjesta kao da bježe od tebe. Zašto? Možda si odrastala pod strogoćom i kritikom. Tvoja se energija naučila stiskati po mjeri okolnih mediokritetskih autoriteta. Srezana si na nešto sitno i nebitno. Sad se bojiš da netko ne otkrije tvoju beznačajnost i neadekvatnost. Stoga, i unatoč svom trudu da u visokom biznisu djeluješ kao „Djevojka od milijun dolara“, u pozadini odzvanja izdajnički refren „Ja sam djevojka sa sela“. Ili…
Nastojiš ostaviti dojam spontane, slobodoumne i divlje „Žene koja trči s vukovima“. Kao da u backstageu nemaš ni jednu ranu, uvredu ili frustraciju. Kao da si slika i prilika neoštećene, stabilne i punokrvne ženstvenosti, koju bi poželio svaki normalan muškarac. No, u taj si dojam uložila ogromnu energiju ne bi li prikrila osjećaj da ne zaslužuješ ljubav. Svi mišići trupa su ti zgrčeni, a kičma iskrivljena u obuzdavanja osjećaja nevrijednosti, samoće i očaja. Želiš muškarca. Ali muškarci su te povrijedili. Voliš ih. Ali ih još više prezireš. Otrov tvoje prošlosti grize oči i peče kožu. Otvaraš usta na „Odu radosti“, ali ono što se „čuje“ je „Kill Bill“.
To što govoriš, može zvučati dobro, a da u prisutnima ipak izaziva jezu. Ili barem zazor. To je stoga što svaka osoba ima svog vibracijskog blizanca. To su ego i soundtrack.
Soundtrack pjevuši neugodnu istinu, a ego je prevodi u ugodnu laž.
Tvoj soundtrack svira „Ja nemam više razloga da živim“ – ego radi kao motivacijski govornik. Tvoj soundtrack je iz filma „Izgubljen u svemiru“ – tvoj se ego drži kao „Superman“. Tvoj soundtrack svira „Sam u kući“ – tvoj ego brije na društvenu popularnost. Tvoj ego misli o sebi kao ženi spektakularne seksualne izvedbe, a soundtrack svira „Redovnice nastupaju“.
Što je soundtrack? To je tvoja vibracija. Ona je skup iskustvenih misli i emocija. Svjesnih i nesvjesnih. To je emocionalni arhiv koji stalno emitira sve – a to znači i tvoj prvi otkucaj srca. Kao vibracijski eho, on upravo sad odzvanja negdje u svemiru. Međutim, u tvojoj je vibri i ono čemu je odavno istekao rok trajanja i validnost. To su vibracijske krhotine što plutaju u slojevima tvojih babuški.
Naokolo tegliš goleme količine nezbrinutog vibracijskog otpada. Tegliš vrijeme kroz prostor. Nije problem samo u tome što zaudaraš kao Jakuševac. Otpad je kancerogen. Lijekovi ne pomažu. Samo čišćenje. Ali umjesto da poskidaš smeće, ti na njega stavljaš šminku i šljokice. A to je isto kao da šminkaš uveli list, umjesto da mu zalijevaš korijen. Vibracijski deponiji koji smo postali, omogućili su nastanak potrošačkog društva. Ono nam jako treba. Jer sve ulažemo u – dojam! I zato se svijet tako bolno prelomio na fizički privid i vibracijsku zbilju. U tom svijetu ništa nije kako se čini. Sve je fake.
Kada naše fizičko i nefizičko nisu usklađeni, nastaje neskladno vibracijsko polje. Taj nemir i nered izazivaju odbojnost u ljudima i prilikama. Kako to riješiti? Rekalibracijom, odnosno, meditacijom. Riječ je o procesu korekcije našeg vibracijskog instrumenta kojim se smanjuje sustavna greška. Meditacija pročešljava vibracijsko polje i uklanja krhotine. Njezin je cilj ponovno uspostavljanje harmonije. Što je u polju više reda, to je veći mir. Što je veći mir, to je veći magnetizam. On se manifestira kao vibracijska privlačnost. Kada si skladna, ljudi žele kročiti u tvoje vibracijsko polje.
I ne samo ljudi. Kada si skladna u tebe želi ući više Života. Jer ne radi se samo o tome kako ti reagiraš na život, nego i kako Život reagira na tebe? Tvoja vibracija je uzrok Njegove reakcije. Kako ti sviraš, tako On pleše. Je li Život biće? Možda Život i jest jedno biće ispod nabora igre oblika. A ako je Život jedan, čime bića komuniciraju? Životom u sebi. Što je život u meni? Svjesnost koja diše, koja vibrira, koja sklada. „Skladan čovjek živi snažno i potpuno. Miomiris skladnog bića je slavlje. Jer samo u slavlju susrećemo se s onim najvišim u sebi.“ – kaže Osho.
Baba je disonantna. Njezino fizičko i nefizičko su u razdoru, neslozi, nesuglasju i neskladu. Ona najprije kaže: „Laži, laži, laži me, ti to radiš najbolje…“, a onda si drami: „Neka mi ne svane…“
Boginja je konsonantna. Ona ima prijatan soundtrack. A on kaže: „Pjevajte nešto ljubavno“…