Da… glagol “jeb*” je jedna od najstarijih slavenska riječ. Potječe iz praindoeuropskog korijena „yebh“, koji znači „ubaciti“, „prodrijeti“, „imati spolni odnos“. Taj se korijen razvio u mnogim indoeuropskim jezicima.
I nije to samo riječ za seksualni čin. To je riječ za ulazak u sebe, u drugoga, u zonu užitka i boli. Ta je riječ toliko jaka da su ju preživjeli samo najžilaviji jezici. Poput našeg…
Dok su drugi jezici razvili slojeve, prikrivanja i uljepšavanja, Slaveni su je zadržali u svom najizvornijem obliku… Sirovu riječ za sirovu stvar… moćnu… neuljepšanu… Riječ koja ne glumi…
Kao takva, ova se riječ pojavljuje već u starim glagoljaškim zapisima, narodnoj poeziji, usmenoj predaji, a u književnosti tek od 20. stoljeća, kad se željela prikazati stvarnost kakva jest…
Do tada se ovaj goli glagol izbjegavao u javnom govoru. Bio je označen kao prostota. Ali je u svakodnevici, od staje do ulice, bio potpuno uobičajen. Što utišavaniji, to glasniji.
Jer ovaj glagol nije samo glagol. On je i energetska detonacija, zvuk mesa i moći, sila i predaja. Njegova snaga dolazi iz spoja zvuka, predodžbe i kolektivne svijesti koja se u njega utkivala tisućljećima.
U svom zvukovlju, jeb* počinje s mekim “je” – kao da najavljuje udisaj, dodir, klizanje. U sredini eksplodira “b” – udarac usana, tijela, ritma. I završava jasnim “ti” – koje joj daje akciju, smjer, namjeru… Drugim riječima, ritam ove riječi brutalno oponaša pokret seksualnog čina.
Stoga nije čudo što mnogi parovi tu riječ izgovaraju u trenutku spajanja – ne iz prostote, nego kao poziv na više, jače, dublje. Jer ova se riječ ne aktivira u glavi, nego stomaku i zdjelici. Ona izaziva sudar centrifugalne i centripetalne sile. I zato pred njom koljena popuštaju…
Stoga jeb* postaje zaziv za oslobođenjem od kontrole, uma, srama i društvenih normi. Izgovoren s pristankom i sočnošću – postaje most između instinkta i svijesti, rane i ekstaze, divlje sile i najdublje predaje… (Postoje još samo dvije tako jake riječi. I točno znamo koje…)
Ova riječ nije estetska i nema mašnu – ali je organska. Istovremeno naoružana, usmjerena i penetrativna. Zastrašujuća! Jer nosi muški princip prodora, dominacije, podčinjavanja…ponekad i uništenja…
Kao takva, otela se kontroli… pobjegla iz kreveta… i zavukla se ispod plahti onoga što nazivamo mediji, ekonomija i politika… i tamo postala pravo i cilj jačega – sama njihova bit… Nadj*… Zaje*… Odje*… Sje*… Sve je osvajanje, ratovanje, otimanje, razaranje, moć…
U tom jeziku nema prostora za ravnotežu, samilost, toplinu… „ono malo duše“… Samo jeb*!
A riječi oblikuju obrasce razmišljanja i ponašanja. I ako je „jeb*“ osnovni model odnosa u jeziku, onda je nasilje osnovni model odnosa u svijetu…
Tako je jeb* postalo savršena metafora patrijarhata… korporatizma…globalizma… No, da bi taj princip bio manje očit, zamijenjen je riječju „seks“. On zvuči neutralno, legitimno, klinički, gotovo kao znanost. U svakom slučaju – intrigantno, ali razvodnjeno i bezopasno… Ostavlja tijelo bez kemijske reakcije… Jer…
Iako je i dalje riječ o imenici muškog roda, tijelo ne poznaje riječ “seks”. Tijelo razumije riječ „jeb*“. Posebice, muško tijelo… ALI… Gdje je riječ za sokove i strasti ženskog tijela koje je slobodno od muškog uma?