Spadam u sortu koja ne kasni. Dapače, obično se pojavim i koju minutu ranije. Pokušala sam to promijeniti i namjerno kasniti – ali ne ide… Htjela – ne htjela, uvijek nekako stignem na vrijeme… U protivnom, uhvati me nervoza…
Porazgovarala sam o tome s poznanicom koja se bavi neuro-lingvističkim programiranjem. Riječ je o ženi koja, kroz metode hipnoze, istražuje povezanost između kašnjenja i poroda. Došla je do zanimljivih saznanja…
Postoje zdravstvene situacije kada daljnji ostanak bebe u trbuhu postaje opasan po njezin život. Stoga beba mora ranije van. Kasnije se osoba na kauču terapeuta prisjeća riječi liječnika upućene majci: „morat ćemo vam hitno izazvati trudove“… ili „morat ćemo ubrzati porođaj“… ili „morat ćemo smjesta izvaditi bebu carskim rezom“…
Lingvistički alarm „kašnjenje = ugroza“ stvora neuro program „urani!“. I to postaje njezin bazni program preživljavanja. Ta će beba postati osoba koja dolazi ranije. Postat će osoba poput mene kojoj je raniji dolazak na sastanak stvar olakšanja, a tuđe kašnjenje prijetnja. Ako me išta može izludjeti, to je nečije kašnjenje i moje čekanje…
Štoviše, liječnik koji me doveo na svijet bio je precizan kad je rekao mojoj majci: „Bebu ćemo poroditi desetak dana ranije, točnije 10.10. u 10 sati… Važan je pravi trenutak, ne smijemo kasniti!“… Možda je baš ovaj zahtjev preživljavanja oblikovao moj plastični um u osobu koja se točno drži dogovora. Ako sam rekla da ću se javiti za 42 dana u 20 sata i 22 minute, javit ću se tad. Bez odstupanja…
S druge strane, međutim, postoje situacije kada je za sigurnost bebe bitno da nikako ne izleti prije termina poroda. Liječnik na primjer kaže majci: „Važno je da trudnoću iznesete do kraja…Ne bi bilo dobro da beba urani… Što kasnije dođe, to bolje“. Tada lingvistički alarm „kašnjenje = sigurnost“ stvara neuro program „kasni!“ Kašnjenje postaje njen sigurnosni program preživljavanja.
Majci moje prijateljice liječnik je u takvoj situaciji rekao: „Vi se samo opustite… bez stresa i obaveza… sad ne morate ništa… mislite samo na sebe… što kasniji porod, to bolje“… Dakle… postala je osoba s kojom dogovoriš jedno, a ona ipak učini kako joj puhne i samo njoj paše. Uz pomoć frustrirajućih odugovlačenja uvijek kasni i to uz nevjerojatne izgovore. Iako je tuče glas sebične i nepouzdane osobe, nikako ne kapira u čemu to ljudi pričaju…
Moj sin, pak, dobio je u prenatalu kontraverzne upute. Liječnica je rekla: „Vi ste premršavi, beba je presitna, hitno mora van!“ No, ja sam rekla: „Maleni, ne brini ništa, ZNAM da si dobro, nema žurbe, dođi na svijet kada budeš spreman!“ – i pobjegla iz bolnice!
No, to nas ipak nije spasilo surove torture i neshvatljivog nasilja nad tijelom. Pitala sam se, ako ovako izgleda 21. stoljeće, kako li je tek izgledao Srednji vijek!? Kada je beba nakon 17 sati neprirodno izazvanog i bespotrebnog pakla izletjela van, prvo što je inkvizitorica rekla bilo je: „O! Pa uopće nije sitan! Velik’ dečko!“… Kad mi ga je spustila na grudi – ugrizla sam je za ruku…
Maleni je danas veliki. Nikada nigdje ne žuri. Kasni uz izgovor: „Nisam još spreman! Čemu žurba? Samo opušteno…“ Ako ga bilo tko prisiljava na bilo što, onda je sigurno da to neće učiniti… Potencirana porođajna trauma učinila je da do treće godine nije mogao spavati duže od 15 minuta, a budio se vrišteći… Posljedično, imunitet mu je otežano sazrijevao… Na hitnu smo odlazili barem jednom mjesečno usred noći… Iz ordinacija je bježao kad god je stigao… i ne samo jednom ugrizao doktora za ruku…
Iako bi bilo ishitreno zaključiti: kakav porod, takvo ponašanje… i iako je to polje slabašno znanstveno istraženo… te iako se neće svatko pronaći u ovim primjerima jer su neki drugi, jači alarmi stvarali sigurnosne neuro programe… ipak ostaje činjenica da porod i riječi izgovorene od strane autoriteta, a na račun životne SIGURNOSTI bebe, vrše utjecaj na oblikovanje kasnijeg ponašanja…
Ali bilo u vezi s porodom ili ne – za svako naše ponašanje postoji razlog!
Fizičko iskustvo je iskustvo uvećanja svjesnosti. Stoga uvijek i svugdje pruža šansu za uklanjanjem softverskih bagova kako bi što više neurona blještalo – pa i onda kad čekajući nekoga naručuješ šestu kavu i spominješ mu sve po spisku… Život te podupire čak i u naizgled trivijalnim i iritirajućim situacijama. Jer život nije tu da nas iritira nego transformira… Zato ga volimo… I živimo…